LEMMY KILMISTER: IZIŠLA BIOGRAFIJA NAJVEĆEG ROCKBUNTOVNIKA
To što će sada, a potpuno bespotrebno, Hrvati i oko ove teme gubiti vrijeme i energiju, i dijeliti se, to njih, izgleda, ne dira. I premda Hrvati vjerojatno neće dozvoliti da se umanji tradicija paljenja svijeća, dugoročno bi umjesto omasovljenja okupljanje u Vukovaru moglo doživjeti drukčiju sudbinu zbog čiste narodne logike da ono što je propisano i naređeno od politike izaziva averziju. Osim toga, u pravu su i oni koji upozoravaju da Hrvati nemaju običaj kao praznike slaviti svoje vojne poraze. Tromjesečno krvarenje Vukovaraca jest spasilo ostatak Hrvatske jer je omogućilo predah za naoružavanje i organiziranje obrane na drugim mjestima, no taj su grad tada uz velike žrtve Hrvati vojnički izgubili. Hrvati nisu mitomani i dosad im nije padalo na pamet slaviti poraz, što smo uostalom uvijek predbacivali Srbima što slave boj na Kosovu, čime su onda terorizirali u vrijeme Jugoslavije sve druge narode. Naprotiv, iz tog je mita i leleka s Gazimestana i krenuo Miloševićev velikosrpski ratni pohod na Hrvate, Bošnjake i Albance. Prema tome, naši političari, i lokalni i državni, ovdje ne razmišljajući gotovo silom nameću u histerično kratkom roku proglašenje blagdanom završni čin vukovarske tragedije i “vrlo važnim iskorakom u očuvanju hrvatske povijesti”. Stvar je u tome da Vukovar za nas već i jest središnja točka u stvaranju RH, emotivno smo ga pospremili u naša srca. Mnogo je ljudi koji jednostavno ne mogu shvatiti tu želju politike i ne mogu si predstaviti kako će tog dana sada “blagovati” i “slaviti”. Ili kako je to lijepo rekla gospođa Rakić citirajući stihove pjesme jednog devetogodišnjaka: “Sada znam da i kada budem star, palit ću svijeću za Vukovar”. I tome više ništa ne treba dodati • ni u to se petljati.