USRED INDIJSKOG OCENA
MANJE NAM NEDOSTAJE DOM KAD ČITAMO LOŠE VIJESTI IZ HRVATSKE
vojica avanturista iz Hrvatske jedini su putnici na jedrilici HIR 3 koja u tom trenutku plovi Indijskim oceanom. Na putu su oko svijeta i nabrojiti sve opasnosti koje ih čekaju gotovo je nemoguće. U sklopu svoje rute planiraju uploviti ravno u groblje brodova oko rta Horn, područje za koje ne treba dodatno objašnjavati kako je dobilo ime, svakodnevno se bore s visokim valovima, stalno trebaju paziti na potrošnju hrane i pića, kopno ne vide po nekoliko mjeseci, a u moru oko njih plivaju morski psi. Većinu bi ljudi panika vjerojatno uhvatila da se susretnu samo s jednom od ovih situacija, ali to ne vrijedi za Sašu Fegića i Nebojšu Petrovića. Što rade njih dvojica? Lagano usred oceana razvlače tijesto za burek, tamo negdje južno od Indije. Zaželjeli se, kažu, pa zašto ga ne bi pripremili.
Da sam znao što me čeka...
Ne, ovo nije vic. Saša Fegić 41-godišnji je Zagrepčanin koji je prošle godine u svojoj jedrilici krenuo na put oko svijeta. I to najopasnijom mogućom morskom rutom od
istoka prema zapadu, preko tri oceana i oko tri najjužnija rta kontinenata. Na putovanje života uputio se s desetmetarskom jedrilicom koju je kupio pet godina ranije te ju je spasio od propadanja i pripremio za putovanje života. U avanturu se otisnuo 17. lipnja 2018. iz Malog Lošinja kada ga je cijela Hrvatska s uzbuđenjem ispratila na put. Fegić je sada došao do sredine puta, a dok čeka povoljno vrijeme da nastavi putovanje preko Pacifika do Južne Amerike, ispričao nam je sve dogodovštine koje je proživio u posljednjih godinu i pol dana.
Prvi dio puta bio je lagan. Od Malog Lošinja do talijanskog grada Barija i Sardinije, te dalje do Ceute na sjeveru Afrike, pa kroz Gibraltar do Kanara i Zelenortskih Otoka. Do tog trenutka imao je na brodu više suputnika koji su se izmjenjivali po etapama, a onda su na jedrilici ostali samo Saša i njegova partnerica Marina Đukanović. Do tamo je sve išlo po planu i tajming im je bio odličan. Trebali su ploviti Atlantikom do Cape Towna u Južnoafričkoj Republici, no onda je, točno na sredini oceana, puknula jedna sajla.
– Otišla nam je pripona koja drži jarbol. Recimo za laike da je to jako, jako važan dio broda. Sva sreća da smo uspjeli sačuvati jarbol – govori nam Saša Fegić o prvoj drami koju je doživio na brodu. Iako je riječ o dijelu koji stoji svega 20-ak dolara, to malo znači mnogo ako si usred oceana i nemaš ga gdje kupiti. Pa što učiniti?
– Morali smo skrenuti s puta, i to 1500 milja u jednom smjeru. Do Brazila! Brod u onakvom stanju jednostavno nije mogao doći do juga Afrike tako da smo na popravak morali putovati dva tjedna u jednom smjeru, ukupno 45 dana preko Atlantika – prepričava pustolov pred kojim je tek bila prava avantura.
Iz Brazila su, naravno, do Cape Towna morali još jednom preploviti Atlantski ocean, dva puta u tri mjeseca, što se ne događa često. Kada je HIR3 konačno došao do Cape Towna, Marina se iskrcala s broda i vratila u Hrvatsku, a novi je član posade postao Nebojša Petrović, koji je prije ukrcaja na putovanje svih putovanja vozio taksi po zagrebačkim ulicama. Što se tiče vožnje brodom, nije bio dalje od Jadrana, a sad je pred dvojicom putnika bila ruta od 5000 milja od juga Afrike do Pertha u Australiji.
– Bez kopna smo bili punih 85 dana, a zapravo smo preplovili oko 6000 milja! Očekivali smo da će putovanje trajati najviše dva mjeseca, ali na oceanu malo toga možeš planirati – prisjeća se Fegić, koji putovanje oceanom opisuje kao prolazak plavom pustinjom. S obzirom na to da su odlučili putovati rutom kojom gotovo nitko ne plovi, na Indijskom oceanu su sreli samo tri broda. Većina, naime putuje klasičnom ekvatorijalnom rutom po sredini Zemljine kugle, no Saša je odabrao južnu rutu i odlučio oploviti tri rta – Dobre nade na jugu Afrike, Leeuwin u Australiji i južnoamerički Horne, koji je najopasniji.
– Svaki put kada bismo došli u neku marinu i sreli jediličare, zvali su nas “onima koji idu u krivom smjeru” – kroz smijeh opisuje Saša, no priznaje kako je provesti 85 dana na brodu bilo zahtjevnije nego što je očekivao.
– Svi se začude kada čuju da sam rođeni Zagrepčanin, da nisam s mora. Ja kažem da sam baš zato bio dovoljno lud da se otisnem na ovakvu avanturu, jer nisam mogao ni zamisliti što me čeka – ističe. Šalu na stranu, Saša je prije odlaska na put godinama radio kao iskusni skiper koji je prošao cijeli Jadran, no ocean je nešto sasvim drugo.
– Nema tu bonace, more gotovo nikad nije mirno. No osim toga, većinu se vremena ne događa baš ništa. Tu i tamo je preletjela nebom pokoja ptica, vidjeli smo nekoliko dupina i kitova te morske pse. Kada ideš na takvo putovanje, najvažnije je moći biti sam sa sobom – ističe Fegić te dodaje da se na brodu, suprotno mišljenju većine, jako dobro jede.
– Iako nam se put odužio, imali smo dovoljno svega, jedino je Nebojša ostao bez cigareta. Ali hrane smo imali dosta. Na Atlantiku smo imali dosta svježeg voća i povrća koje može stajati iznenađujuću dugo ako se dobro čuva. Na Indijskom oceanu nažalost ne. Osim toga, tu je i konzervirana hrana, a redovito smo si pekli kruh. Ipak, svima je najdraža naša priča o motanju bureka usred oceana – govori te dodaje kako im je bilo glavno da imaju luka, češnjaka i maslinova ulja. Uz te tri namirnice, kaže, mogu pripremiti bilo koje jelo. Štedjeti su morali jedinu vodu, koju su koristili isključivo za piće, a za sve ostalo, poslužilo je more.
– Jedino mi je nakon nekog vremena počelo nedostajati meso, jer sam njegov veliki ljubitelj. Tako da sam, kada sam došao u luku, najprije naručio odličan steak i hladno pivo – kaže kroz smijeh.
Ni jedna svađa
No što osim kuhanja čovjek radi na brodu 85 dana? U jedrilici koja ima svega 10-ak metara, više od polovice prostora korišteno je kao skladište, tako da su Saša i Nebojša na raspolaganju imali samo salon s krevetima i kuhinju.
– Nije nam bilo dosadno. Većinu smo vremena provodili na otvorenom. Čitali smo, pisali, razgovarali, jeli i pili, ali smo zapravo većinu vremena meditirali u tišini. To je drugačiji život. Da nisam vodio brodski dnevnik, ne bih ni pogledao na sat – prepričava. Ipak, dvojac se nije odrekao nekih navika modernog života. Fegić ističe, naime, da je najveća razlika u putovanju jedrilicom nekad i danas u tome što postoji veza sa svijetom. Sve ostalo je više-manje jednako, no činjenica da možeš pročitati ili poslati e-mail te primiti obavijest o vremenskoj prognozi velik je napredak. Svakodnevno ažurirane prognoze koje predviđaju kretanje ciklona i do dva tjedna unaprijed veliki su oslonac i uvelike pomažu u planiranju rute, te omogućavaju izbjegavanje opasnih situacija u određenoj mjeri. Ponekad to znači odstupanje od planiranog kursa, ali sigurnost broda i posade je na prvom mjestu.
– Nije to baš internet u punom smislu te riječi, ne možemo baš surfati, ali zato nam je jedan prijatelj svaki dan slao e-mail s glavnim vijestima. Neki su nas pitali zašto se ne maknemo od toga, ali nama je bilo super čitati o lošim stvarima od kojih smo daleko. Onda nam je manje nedostajao dom – šali se Fegić. Iako je izrazito teško s nekime provesti toliko vremena, priznaje kako se s Nebojšom nije ni jednom posvađao, a ključ uspjeha u tome je nešto suprotan od očekivanog.
– Ljudi kažu da je najvažnija dobra komunikacija, a mi smo se odlučili za sasvim suprotan model. Dogovorili smo se da si nikada ne govorimo što nas živcira te da si ne prigovaramo. Čak i ako se netko u nekom trenutku naljutio, to se jednostavno prešutjelo. Pa gdje bismo stigli da smo se raspravljali