MOŽE VAM SE DOGODITI DA VAS RAZMIJENE I DA SE NE STIGNETE POZDRAVITI SA SUIGRAČIMA
Koliko je statusno velika stvar biti NBA igrač, zašto NBA liga tako magnetski privlači sve košarkaške klince svijeta i koje su još, osim financijskih, prednosti stila života kakav vode igrači NBA klubova? O svemu tome razgovarali smo s bivšim NBA igračem Damjanom Rudežom iza kojega su tri sezone u tri kluba NBA lige.
Rudež je posljednje dvije sezone proveo u Europi (Valencia, Monaco, Murcia), a trenutačno je bez angažmana. S obzirom na to da su mu 33 godine, Rudež još ne razmišlja o okončanju karijere pa marljivo trenira, i to s drugoligašem Cedevitom Juniorom.
– Nakon što sam tri tjedna priprema proveo kod brata Ivana, trenera njemačkog drugoligaša Karlsruhe Lionsa, vratio sam se u Zagreb zbog privatnih razloga. S obzirom na to da mi je privatna situacija specifična, nešto u ABA ligi dobro bi mi došlo. Zato želim ostati u formi i biti spreman prihvatiti dobru ponudu kada dođe, da budem spreman igrati odmah. Za tu vrstu treninga Cedevita Junior je odličan izbor pa se moram zahvaliti direktoru kluba Tomislavu Zebiću i treneru Marku Trniniću, mojem bivšem suigraču iz juniorskih dana u Zrinjevcu.
Savršena organizacija
U NBA ligu Damjan je otišao, za današnje kriterije, prilično kasno, s 28 godina. Česti su prijepori oko toga što je bolje, otići u NBA kao fomiran igrač ili kao golobradi mladac kakvI su bili naši igrači Zubac, Bender i Žižić?
– Uopće nije loše otići kao mlad igrač jer vas tamo čeka najbolje okruženje za razvoj koje možete zamisliti. Kao članu NBA kluba, dostupni su vam nevjerojatni resursi jer se jako pazi na individualni rad i razvitak mladih igrača i njihovih tijela. Oni vas žele formirati prema NBA standardima. U kontekstu mentalne zrelosti, bolje je otići kao formiran igrač jer ste spremniji utjecati na igru, brže ćete se uklopiti i prilagodba vam traje kraće. Doduše, premda sam ja došao s 28 godina, i meni je trebala jedna sezona da se naviknem na stil igre i način života jer sve što jest NBA i što ga okružuje puno je drukčije u usporedbi s Europom.
Što sve to znači za one mlađe koji ne uspiju u NBA ligi pa se moraju vratiti u Europu?
– Za onoga tko će biti dugo u NBA ligi, puno je bolje da se ondje i formira, no za nekoga tko ode prerano pa se mora vratiti u Europu to može biti problem. U taktičkom smislu, po pitanju discipline u igri, u Europi je veća taktička disciplina.
Opći je dojam da u NBA košarci glavni igrači imaju znatno veće ovlasti nego vođe momčadi u Europi.
– Da, tome je tako. U NBA se igra brže i puno se više puta dođe u posjed lopte pa igrači mogu i više lopta potrošiti. U Europi se još njeguje timski stil igre pa glavni igrači, koji imaju sve ovlasti, ne “siluju” toliko koliko se jedna NBA zvijezda može forsirati, recimo, u prvoj i drugoj četvrtini da bi ušla u ritam, da “nađe” svoj šut.
Što to pak znači za one radne igrače? – Struktura momčadi u NBA je takva da svatko ima zadanu ulogu. Ako glavni igrač promaši šut za pobjedu dvije noći zaredom, zna se da će i treću noć ta najvažnija lopta ići na njega. Dakako, uvijek postoji mogućnost da netko iskoči nenadano, no zna se hijerarhija. Zna se tko je najbolje plaćen, tko je najvredniji igrač u momčadi i za koga publika plaća da ga vidi na djelu. Svi su toga svjesni i tu nema velikih nepoznanica.
Zašto je NBA svijet toliko privlačan? Pretpostavljamo da nije u pitanju samo novac premda je najveći u svijetu košarke.
– Privlačna je ta ekskluzivnost, to što ste, uz čast iznimkama koje igraju u Europi, jedan od 450 najboljih košarkaša na svijetu. Taj je osjećaj ispunjavajući baš kao i cijeli NBA način života. Klubovi su savršeno organizirani, putovanja su vrlo komforna, putuje se klupskim zrakoplovima odnosno čarterskim letovima, a dvorane su spektakularne baš kao i igrači protiv kojih igrate. Pa gotovo u svakoj utakmici igrate protiv igrača koji su vam bili idoli. Recimo, igranje protiv Kevina Duranta je užitak koji vam nitko ne može platiti.
Ekskluzivni su, bome, i ugovori onih najkvalitetnijih NBA igrača. Naime, njih čak 50 ima godišnju plaću 20 ili više milijuna dolara, a najbolje plaćeni među njima dobit će za ovu sezonu čak 40 milijuna dolara. No, ti ugovori prikazuju se isključivo u bruto iznosima, valjda zato da bi što bolje izgledali.
– Ovisno o saveznoj državi u kojoj igrate, platit ćete 40 do 45 posto poreza, a negdje i 50 posto. Ugovori u NBA ligi su u bruto iznosima, a sami se morate pobrinuti za porez i životne troškove. Nema tamo onoga što je u Europi uobičajena praksa, da vam klub osigura stan i auto. U Europi obično klubovi plaćaju porez na ugovore, a igrač dobije neto iznos.
Računajući tako, onda bi igrači poput Marija Hezonje (1,73 milijuna USD) i Dragana Bendera (1,67 milijuna USD) u Europi možda imali i veće neto prihode nego što ih imaju sada u NBA ligi.
– Ima puno igrača koji bi mogli više zaraditi u Europi nego u NBA ligi. Doduše, izvan Eurolige baš i nema puno klubova koji mogu ponuditi velik novac zbog kojih bi se isplatilo odustati od NBA sna. Ja sam uvijek išao tom logikom da ako postoji i jedan posto izgleda da zaigram u NBA ligi, dužan sam to napraviti prema sebi i svojoj karijeri, sve dok postoje i najmanji izgledi da uđem u momčad. Tako sam, nakon treće godine u Orlandu, otišao na trening-kamp a da nisam imao zajamčen ugovor, znajući da imam male izglede da se za njega izborim. Možda sam pogriješio što se odmah nisam vratio u Europu, no vodio sam se logikom koju sam vam upravo rekao.
Dragan Bender je ljetos imao ponudu CSKA gdje bi zarađivao možda i više no što će zaraditi u Milwaukee Bucksima.
– No, ispada da Bender nije napravio loše što je odlučio ostati u NBA ligi. Igrao je dobro u predsezoni pokazavši da se na njega može računati ako u momčadi nešto zagusti na njegovoj poziciji.
Čini se da je za igrače iz drugog ešalona presudno koliko su spremni biti uporni i strpljivi u čekanju prilike.
– Jest, tamo se sve prati. Čak i ako ne igrate prati se da li redovito trenirate, ostajete li na dodatnim šuterskim treninzima, brinete li se za svoje tijelo, pazite li što jedete, kako se ponašate prema suigračima u momčadi.
Nitko ne želi igrača koji će trovati atmosferu, to se jako pozorno prati. Osim toga, svi ti klubovi usko su povezani, informacije jako brzo putuju i zna se jeste li pouzdani ili niste, jeste li neumorni i profesionalni, jeste li strpljivi čak i kada stvari ne idu dobro. Oni to jako cijene, no to je teško izdržati i svakome je veliki test.
U američkom profesionalnom sportu se, gotovo kao nigdje, tijelo tretira kao sredstvo za rad.
– Tijelo vam je alat, najvrednija imovina, pa je i nevjerojatna briga koju oni poklanjaju tijelu. Sezona od 80 i nešto utakmica je nemilosrdna pa postoji velika kultura rada na tijelu. Imate tim ljudi koji se brine za vas.
Razmjena usred utakmice
Koliko je u tom timu ljudi? – Nekad mi se čini da je njih puno više nego samih igrača. Imate po tri fizioterapeuta, tri-četiri čovjeka za rad u teretani, nutricionista i psihologa, a ovisno o klubu može se dogoditi da imate i kiropraktičara, osteopata... Zapravo, nema ni jedne stvari koja vam može pasti na pamet i pomoći vam, a da nije dostupna.
Rudež ističe da se najteže prilagoditi na tamošnju količinu rada.
– Količina rada s kojom se suočite jednostavno je nevjerojatna. Ne sjećam se da me tijelo ikad toliko boljelo kao nakon ta dva ljetna mjeseca priprema za prvu NBA sezonu. Osjećao sam se kao da sam udario u zid i nisam bio siguran hoću li to moći izdržati. Na to sam se tada požalio svom tadašnjem suigraču Luisu Scoli koji mi je rekao da se njemu dogodila ista stvar, da mu se činilo da su svi brži i snažniji od njega, da više skaču, da bolje šutiraju, da su izdržljiviji. Tada izlazite iz svih zona ugode i jako je neugodan osjećaj kada osjetite da ste podređeni u situacijama u kojima ste dotad bili dominantni. Scola mi je tada rekao da je shvatio da jedino što može učiniti jest da radi više od svih, da dolazi prvi i odlazi posljednji s treninga. Taj njegov savjet dugoročno mi je pomogao.
Da baš ne bi sve bilo savršeno, postoji nešto u NBA ligi što vam zna zagorčati život, a to su tzv. trejdovi, trgovanje košarkašima, odnosno razmjena igrača u koje su sami igrači minimalno uključeni. Može li se u tim trenucima igrač utješiti svojim višemilijunskim ugovorom i činjenicom da ni taj novi klub vjerojatno nije ništa lošije organiziran od prethodnog.
– To je priča koju možete pričati sam sebi, da se tješite, ali to nije istina. Dobro se sjećam koliko sam bio razočaran i povrijeđen kada sam doživio svoj prvi i jedini “trejd” i dugo mi je trebalo da dođem k sebi. Jer, u Indiani sam bio našao svoje mjesto, osjećao sam se sjajno, imao sam svoju ulogu i bio sam prihvaćen, a taj dio priče je surov. To je igra brojeva, neka šahovska igra koju igraju generalni menadžeri i klubovi u kojima ste kolateralna žrtva. Meni je bio najmanji problem što moram spakirati kofere i preseliti se u drugi grad, a najveći kako ću prebaciti automobil u samo 48 sati. No, postoje igrači koji imaju po dvoje-troje školske djece, koji imaju složeniji život, a moraju se u novi klub preseliti u dva dana koliko je potrebno da se verificira “trejd”.
Za preseljenje u drugi klub i drugi grad razmijenjeni NBA igrači nemaju puno vremena.
– Da bi “trejd” bio važeći, potrebno je da se svi igrači uključeni u razmjenu jave u nove klubove i obave liječničke preglede u roku od 48 sati. A to ponekad zna biti i dramatično kao u slučaju Andrea Millera kada su ga razmijenili iz Denvera u Philadelphiju. Događalo se to u vrijeme nevjerojatne mećave po kojoj ni zrakoplovi nisu mogli letjeti, a on je kako zna i umije morao sljedeći dan biti u Philadelphiji. Učinio je to s glavom u torbi jer je morao letjeti unatoč zabrani, koristio je i policijsku pratnju. Sjećam se i jedne situacije kada smo na dan istjecanja roka za razmjenu igrača morali putovati u drugi grad. U 15 sati imali smo čarterski let, a u 14.58 još smo sjedili u našim automobilima ispred zrakoplova čekajući hoće li netko biti razmijenjen jer taj onda ne ulazi na taj let. Može vam se dogoditi da se ne stignete pozdraviti sa suigračima. U moje tri godine nekoliko puta dogodilo se da je igrač izišao na zagrijavanje za utakmicu, a da su ga potom povukli s terena jer je u međuvremenu razmijenjen u drugi klub. Harrison Barnes, američki reprezentativac na posljednjem SPu, saznao je na poluvremenu da je razmijenjen pa u nastavku utakmice nije igrao. To su vam neke bizarne situacije koje pokazuju da je to čisti biznis. Zapravo, sve vam to pokazuje da ste roba, da je to mašinerija bez emocija u kojoj svatko mora prihvatiti svoju ulogu.
S druge strane, NBA liga ima i jednu jaku socijalnu notu, a to su mirovine.
– Jedna od fenomenalnih stvari je to što igrači s tri i više godina staža u NBA ligi imaju pravo na NBA mirovinu, koju možete početi primati s 45 ili 50 godina, ovisno kako se odlučite. A taj novac ide iz posebnog fonda lige i nema veze s vašim ugovorom i primanjima. Poznate su vam priče o onim NBA igračima koji su bankrotirali nekoliko godina nakon završetka karijere i zato se NBA liga sada brine za one koji su bili dio sustava. NBA se kao velika tvrtka trudi učiniti sve što može da “ispegla” taj imidž, da pomogne igračima koji su gradili tu priču. Igrači to podržavaju i zbog toga se osjećaju poštovanima i sigurnima.
U odnosu na ostale igrače u svijetu, NBA igrači se i statistički osjećaju bolje od svih. Za razliku od NBA košarke gdje nema tjedna da netko nije uknjižio trostruko-dvoznamenkasti učinak (LeBron i Dončić su to nedavno izveli u istoj utakmici), u Euroligi je puno teže postići tzv. triple-double. Štoviše, dosad je to uspjelo samo našem igraču Nikoli Vujčiću, i to dvaput, te Grku Nicku Calathesu.
– Najveća je stvar u toj razlici pravilo asistencije koje je u NBA ligi puno fleksibilnije. Naime, u Europi vam dodavanje za koš nakon kojeg je bilo još jednog dodira lopte s podom neće biti priznato kao asistencija, a u NBA ligi to nije slučaj. Zato tamo neki od boljih dodavača znaju imati i do 20 asistencija, što je u Europi nezabilježeno. Osim toga, u Euroligi su obrane kompaktne, uže postavljene, a u NBA ligi postoji i pravilo defenzivne tri sekunde koje utječe na cijelu strukturu igre.
Zašto i u Europi svako dodavanje na otvoreni šut, neovisno o tome je li šuter dotaknuo loptom pod, ne bi bilo asistencija?
– Onda bismo imali sivu zonu. Recimo, ja dodam centru loptu na low-post, on baci loptu preko svog čuvara i ona nekako uđe u koš, meni bi se tada pisala asistencija a da nisam namjestio taj koš. Teško je tu definirati finu liniju, što treba nagraditi za asistenciju, da li samo kada nekome servirate loptu na gotovo ili ono kako se radi u NBA ligi. Iako je statistički neatraktivnije, meni je to europsko pravilo draže. Kada netko u NBA utakmici ima 15 asistencija, meni to nema toliku težinu kao sedam-osam asistencija u Europi.
POZNATE SU PRIČE O NBA IGRAČIMA KOJI SU BANKROTIRALI NEKOLIKO GODINA NAKON ZAVRŠETKA KARIJERE I ZATO SE NBA LIGA SADA BRINE ZA NJIH