KAKO SU PATKE POJELE NESTAŠNE MAXA I MORITZA
Umjetnost pripremanja dobrih pečenki ravna je dobrom djelu, a tko je pečenku dobro ispekao, taj mora imati dobro srce, govorio je Wilhelm Busch
Osnivač moderne njemačke karikature, Wilhelm Busch, rođen 1832. u Wiedensahlu pokraj Hanovera, sve do svoje smrti 1908. na svojem je stolu češće kusao skromnija jela koja su ga podsjećala na djetinjstvo, razne kaše i ljetna variva u kojima bi rijetko zaplivala kobasica ili komadić slanine. No kad bi se na blagovaoniku našla pečena perad, navirale su prave uspomene. Sjajno hruskavo pečenje vraćalo je sjećanje na plodne dana i obiteljski sklad u kojem je odrastao kao sedmo dijete skromnih poljodjelaca. Otad se njegova strast prema peradi, patkama i guskama razvila u metaforu kojom se često služio kad je trebao dovršiti neki obično jednostavan zaplet svojih stihovanih crteža o zgodama Maxa i Moritza, nestašnih seoskih dječaraca koji su cijelo izmaštano selo znali natjerati u očaj. Buschovi likovi, koje kao dramaturška pratnja slijede prasci, guske, patke, kokoši i psi lutalice, oslikavaju svijet pun humorne životnosti, u kojemu sve pršti od piva ili vina, raznih pečenki i kolača. Eto, njegov se junak, vrli gospodin Schock, rastavio od života jer mu je u grlu zapela velika riblja kost. Bogobojazna udovica Helena ispratila je svog supružnika bijesna jer mu se ta tragična nezgoda dogodila u teškom pijanstvu. No tu žalosti nije bio kraj! Max i Moritz ukrali su skrhanoj ženi već pripremljenu patku dok je još tugovala i bjesnjela po kući. Drugom zgodom prevalili su majstora Boda u potok tako što su prethodno pilom zarezali tanko brvno pa je ono pod majstorovom težinom puknulo, a jadnika je odnijela bujica. Tko zna kako bi se proveo da u zadnji čas nije uhvatio za noge dvije patke koje su plivale u potoku i spasile ga od pogibelji, naglo uzletjevši. Smišljajući takve vesele i priproste zgode, Busch je uživao u svojoj peradi. No znao je posvetiti i pokoju pjesmicu običnim jajima na oko, palačinkama i salatama, varivima i kašama iz djetinjstva, kasnije svinjetini i kobasicama, posebno onima iz Wolfenbuttela, sušenima ili kuhanima. Pa bi se nakon njih kao predjela vraćao svojim omiljenim pečenim patkicama i s veseljem pisao dok su još cvrčale u pećnici: “Ništa do patke nema / vješt kuhar kad je sprema. / Meso čvrsto i skoreno / a pero za crtež stvoreno!” Valja priznati da je meštar Busch volio i druge pečenke koje su znale nadahnuti maštu ovog veseljaka libertinskih uvjerenja. “Umjetnost pripremanja dobrih pečenki ravna je dobrom djelu, a tko je pečenku dobro ispekao, taj mora imati dobro srce”, znao bi govoriti. I onda, redovito, nakon valjano pečene peradi, malo bi odrijemao pa potom sjeo za crtaći stol, dok mu je gušće pero plesalo u ruci, oživljavajući zgode junaka i živadi na papiru. Pa je tako, zalogaj po zalogaj, stigla i posljednja šala : “Jao vama Max i Moritz, Stigla vas je zadnja šala, / Probušili ste mužu vreću te od nekoć žita hrpe, / osta tek sad hrpa mala. / Tada seljak za vrat ščepa nevaljalce. /Pa u vreću s njima smjesta / i šale im posta dosta. /Jer mlinaru on već hita koji hlapce u mlin baci /Melje, melje stari mlin, Skiči, škripi plijen mu fin. / I kroz žrvanj ispadoše komadići, sitni prah. / Tako eto skonča dvojac / Nevaljali Moritz, Max. / U mlin tada dvije patke uđoše na glavna vrata, / Pa pojedoše sve do zadnjeg, komadiće od dva tata.” I tako je neslavno završila posljednja pustolovina Wilhelmovih nestašaka. Kad je odložio pero, meštar Busch se rastužio. I odmah, ne časeći ni časa, u svoga gostioničara naručio pladanj
• peradi.
Buschovi likovi, koje kao dramaturška pratnja slijede prasci, guske, patke, kokoši i psi lutalice, oslikavaju svijet pun životnosti, u kojemu sve pršti od piva ili vina, raznih pečenki i kolača