Umjesto za viziju, sindikati se bore za sitni materijalni interes

Trebaju nam promjene koje ubijaju birokratizaciju sustava. Ne treba se boriti za iste koeficijente za sve, već da ljudi budu nagrađeni prema tome koliko stvarno nešto dobro rade

U srijedu, baš usred najduljeg štrajka prosvjetara, ugledni profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Velimir Srića javno je objavio da nakon 30 godina članstva napušta Sindikat znanosti. Uvodno je objasnio zašto se na to odlučio:

– To nije zato što se suprotstavljam ideji sindikalizma ili konceptu sindikata ni njihovoj borbi za prava, nego mislim da su ta borba i njihovi ciljevi sada neambiciozni i suprotni onome što prostor i vrijeme zapravo od nas traže.

A što traže?

Nazvao sam to povijesnom šansom za radikalnijim promjenama. Vidimo da Hrvatska posljednjih 20 godina grca u potrebi za promjenama i reformama, a one naprosto ne dolaze ili nailaze u malim dozama koje nas plasiraju sve niže i niže na svim europskim i svjetskim ljestvicama jer nema te hrabrosti da se rade drastičnije promjene. A one se ne rade zato što imamo pad povjerenja u političare i nesposobnost političkih stranaka da pokrenu te promjene. Tu su i pad povjerenja u medije, u poslovne ljude... Zapravo, u sve institucije koje postoje u sustavu, a jedna od institucija koja još donekle to povjerenje ima, ili bi ga barem morala imati, to su sindikati. I vrlo jednostavno, ako oni sad tu povijesnu šansu, da budu motor promjena u kojima treba tražiti suštinske pomake, ne iskoriste, onda ništa nije učinjeno. Razočaravajuće je da se jedan masovni pokret pokreće zbog sitnih materijalnih interesa od 6,11%, što je bavljenje birokratskim aspektima sustava, čime se zapravo bori za uravnilovku, za dizanje koeficijenta svima jednako. To je potpuno promašeno. Trebalo bi raditi nešto posve suprotno. Nasuprot materijalizma treba nam idealizam, borba za suštinske promjene, zaokret prema društvu znanja, suštinske reforme koje mijenjaju položaj učenika i djelatnika u znanosti i obrazovanju, koje znanost i obrazovanje uspostavljaju kao pravi motor razvoja. Trebaju nam promjene koje ubijaju birokratizaciju sustava, a ne afirmiraju je. Ne treba se boriti za iste koeficijente za sve, već za to da ljudi budu nagrađeni prema tome koliko stvarno nešto dobro rade. Borba za koeficijente tipična je birokratska pogreška, a ja se zalažem za meritokraciju. Naime, danas se boriti za mehanički rast koeficijenata znači da se borite za jednak položaj profesora i učitelja čiji učenici svi prolaze na maturi i onih profesora i učitelja čiji učenici svi padaju na maturi pa će svi ti učitelji i profesori imati isti koeficijent. Ili u slučaju znanosti, koja je danas posebno problematična, isti će koeficijent imati znanstvenik koji je u rangu redovnog profesora u trajnom zvanju, objavio je 50 ili 100 knjiga, relevantan je na svjetskoj razini i radi čuda, te znanstvenik koji je objavio šest članaka, od kojih četiri u koautorstvu, što je čisto zadovoljavanje nekih birokratskih formula. Eto, upravo je to ono za što se sindikati danas zalažu, a to su sitna materijalna korist i birokratizacija ravnomjernih koeficijenata. Za mene je to propuštanje povijesne šanse da se boriš za načela, i to onda kada ti ljudi imaju prilike vjerovati jer ne vjeruju više nikome drugome. A ti se boriš za krive ciljeve i zapravo uništavaš cijeli smisao tog pokreta.

Ipak, odaziv na štrajk je masovan i valja podsjetiti da su stotine nastavnika vrlo angažirano sudjelovale u osmišljavanju obrazovne reforme, odradili su velik posao, no na kraju političkom odlukom od svega toga nije bilo ništa.

Da su sindikati sad pokrenuli prosvjed zbog tih reformi, bio bih prvi koji bi s njima hodao u toj povorci. Ali nisu. Znači, nitko se ne bavi time što ste spomenuli. Danas su ljudi u Hrvatskoj jako nezadovoljni i lako ih je dobiti za bilo što, u bilo kojem sustavu. A ono što je najgore jest to da se svatko bori za sebe. Medicinske sestre izaći će i boriti se za sebe, javni službenici također opet za sebe. I najgore je da se bore samo oni koji se nalaze na javnom, državnom proračunu. Danas je problem Hrvatske stvaranje, a ne trošenje. A kada god tražiš nešto iz “proračunske” Hrvatske, to u stvari ugrožava temelje ove države. Znanost i obrazovanje treba gledati kao najvažniji temelj države. I treba protestirajući govoriti da jedan dolar uložen u obrazovanje i znanost kroz deset godina vraća deset dolara. Ljude treba osvijestiti da je to suštinski problem, a ne sitni koeficijenti ili sitni materijalni interesi. Isto tako, problem kurikularne reforme nije u tome hoće li se pričati o ustašama ili partizanima ili hoće li u lektiri biti ovo ili ono djelo, već je suštinski važno učenike i studente naučiti misliti, kritički razmišljati i rješavati probleme. Naučiti ih da budu samopouzdani, da svoju sudbinu sami uzmu u svoje ruke, da budu poduzetni, da afirmiraju poduzetništvo te da kurikularna reforma koja se svodi na gluposti nije dobra kurikularna reforma. Poanta je u tome da ljude danas nije teško izvući na ulice, no moj je prigovor u tome da ih se na ulice izvlači iz krivih razloga. I zato svi ti protesti ostanu u malim grupama. Može se govoriti o velikom odazivu, ali danas je u Hrvatskoj lako ljude “izvući” na bilo što jer su svi ogorčeni.

Jeste li baš sigurni da je ljude lako izvući da prosvjeduju jer su postali prilično apatični, a nema ni solidarnosti?

Lako ih je izvući, ali u malim interesnim grupama. Medicinske sestre i prosvjetari na ulicu su izašli “sami za sebe”. Znači, točno je, nema solidarnosti. Evo, upravo pripremam knjigu u kojoj sam, s jednim američkim kolegom, izdvojio četiri vrijednosti koje danas svijetu najviše nedostaju, a to su: povjerenje, suosjećanje, održivost i transparentnost. Mi danas ne vjerujemo ni Crkvi, ni državi, ni poslovnim ljudima, ne vjerujemo ni u brak, ni u medije, ni u sudstvo... A u takvom je svijetu teško bilo što raditi. Nevjerovanje u državu znači da se ne vjeruje političarima, koji su sami za to krivi. U njih se s pravom ne vjeruje. I sam sam bio u politici i ženi sam obećao da u nju više ulaziti neću. Problem politike je u tome što se ona temelji na negativnoj selekciji. U politiku idu ljudi s viškom ambicija i manjkom sposobnosti i onda se u politici gomila natprosječno velika količina takvih ljudi. A ja se zalažem za idealizam nasuprot i iznad materijalizma. Nama ne treba koeficijent 6,11%, nego promjena ideja na kojima se sve stvari temelje. Nama danas u politici trebaju idealisti, a tamo ima tek 10 posto idealista i 90 posto onih koji su u njoj zbog materijalnih interesa, častohleplja. Nažalost, izgleda da je ista stvar napala i sindikate. Umjesto da se bore za neke suštinske perspektive, da imaju viziju, da se bore za bit kurikularne reforme i ključni problem u društvu i sustavu obrazovanja i znanosti, oni se bore za sitni materijalni interes i birokratske ciljeve. I time devalviraju i uništavaju smisao te borbe. Mislim da su u borbi uzeli tek pet posto ciljeva za koje se treba boriti, i njih su stavili u fokus, ali sve ono ostalo što je jako važno – nisu stavili. A kada suštinske probleme počnete ih rješavati, onda se materijalni problemi počnu rješavati sami.

AKO SINDIKATI SAD TU POVIJESNU ŠANSU DA BUDU MOTOR PRAVIH SUŠTINSKIH PROMJENA I POMAKA NE ISKORISTE, NIJE UČINJENO NIŠTA I UNIŠTEN JE SMISAO CIJELOG OVOG POKRETA