S koje su strane ‘populističke zavjese’ danas Hrvatska i njezina predsjednica
‘Populizam je sjena koju baca demokracija. Mainstream političari moraju shvatiti da nije dovoljno demonizirati populiste, nego da moraju ponuditi rješenja za očekivanja građana’
Od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna je zavjesa spuštena preko kontinenta – poznata je izjava britanskog državnika Winstona Churchilla iz ožujka 1946., ovih dana toliko citirana i analizirana zbog tvrdnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da je ona “rođena s krive strane željezne zavjese”. Tom izjavom se komotno može opisati širenje populizma u srednjoj Europi danas, ustvrdio je britanski politički znanstvenik Yascha Mounk u radijskom dokumentarcu za BBC u svibnju ove godine: jer, “od Baltika do Jadrana, kroz Poljsku, Mađarsku, Austriju i Italiju, spuštena je”, kaže, “populistička zavjesa”. Možda malo pretjerano, ali teza da je željeznu zavjesu zamijenila populistička zavjesa na manje-više istim linijama, zanimljiva je i potiče na razmišljanje. Možda je i uoči ovih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj važnije pitanje s koje je strane populističke zavjese Hrvatska 2019. ili 2020. nego pitanje s koje smo strane željezne zavjese bili, ili osjećali ili mislili da jesmo, prije pola stoljeća, kad je rođena “djevojka s krive strane željezne zavjese” u aktualnoj potrazi za drugim predsjedničkim mandatom. Populistička zavjesa, ako i postoji, nije ravna crta. Nije uvijek ni precizna crta: Trst je u Churchillovoj željeznoj zavjesi bio točka od koje zapadno više nema željezne ruke, dok je Trst u Mounkovoj populističkoj zavjesi točka koja je, barem proljetos, kad je Italija još uvijek imala vladu s Matteo Salvinijem kao vicepremijerom, označavala obuhvat cijele Italije.
Dobar, loš ili zao
Kakvo je, onda, stanje populizma danas? Je li u usponu, kao 2016., kad je ostvario velike pobjede na referendumu u Velikoj Britaniji i predsjedničkim izborima u Americi? Ili je u padu, nakon što birači u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, a i na svibanjskim izborima za Europski parlament ipak nisu toliko pohrlili dati svoje glasove populističkim strankama i liderima? I gdje je u svemu tome Hrvatska? Berto Šalaj, profesor Fakulteta političkih znanosti i koautor knjige o populizmu u Hrvatskoj, dugo godina proučava fenomen populizma u svjetskoj politici.
BERTO ŠALAJ profesor na FPZ-u u Zagrebu
Pa je za nas prokomentirao i kako vidi sve što se dalje događa nakon objave njegove i Grbešine knjige.
– Ne bih rekao da je populizam mrtav ili da se približava svome kraju, mislim da će to uvelike ovisiti o tome kako će se ponašati mainstream stranke, kako će reagirati na zahtjeve građana za većom ekonomskom i socijalnom jednakošću, kako će se razvijati pitanje migrantske krize… – kaže Berto Šalaj, profesor Fakulteta političkih znanosti i, s profesoricom Marijanom Grbešom, koautor zapažene knjige “Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj”.
– Ako mainstream političke elite ne zadovoljavaju očekivanja građana, ako ostavljaju velik prostor između tih očekivanja i onoga što isporučuju građanima, onda tu uvijek ima prostora za populiste. I uvijek će se oni pojavljivati. Populizam je sjena koju baca sama demokracija. Mainstream političari moraju
Sve ovisi kako će reagirati glavne političke stranke na zahtjeve za većom ekonomskom i socijalnom jednakošću. Tu je ključ...
shvatiti da nije dovoljno samo demonizirati populiste, nego da moraju ponuditi rješenja za očekivanja građana – dodaje profesor Šalaj. Promatrano šire u Europi i u Sjevernoj Americi, populizam nije više u meteorskom usponu kao prije 3-4 godine, nego je u padu, ali nije baš ni poražen i mrtav, pa je preuranjeno srljati u zaključak da je trend populizma prošao i da se neće vratiti. A što se Hrvatske tiče, iako je prije godinu dana knjiga Grbeše i Šalaja zapravo zaključila da u Hrvatskoj nema desnog populizma, stvari se sada mijenjaju kandidaturom Miroslava Škore za predsjednika Republike. Jer, Škorina poruka o tome da su se “političke elite otuđile od naroda”, i da je on jedini pravi kandidat koji će predstavljati i slušati narod, zvuči kao klasična poruka koju rabe europski i svjetski populisti. U kombinaciji s nekim drugim idejama izrečenima prije službenog početka kampanje, poput one da bi se kao predsjednik Republike mogao založiti za zabranu stranke SDSS, Škoro zvuči kao da želi nastupati s pozicije desnog populista s orbanovske strane populističke zavjese.
Postoji i na ljevici
Populizam postoji i na ljevici. Latinska Amerika je tradicionalno dom lijevog populizma, a u Europi britanski lider oporbe Jeremy Corbyn pokušava skrenuti Laburističku stranu u te vode. Postoji čak i centristički populizam. No, danas se pojam populizam ponajviše koristi za opis desničarskih, autoritarnih političara koji igraju na kartu predrasuda i strahova narodnih masa kako bi osvojili političku vlast koja bi im inače izmicala zbog snage tradicionalnih političkih stranaka. Za meteorski uspon modernih populista zaslužna je bila i najveća gospodarska i dužnička kriza na razvijenom zapadu nakon II. svjetskog rata, i migrantska kriza koja je uslijedila, najviše uzdrmavši Europu, ali i Sjevernu Ameriku. A mnogi tvrde da su zaslužne i društvene mreže i općenito razvoj tehnologije koji je otvorio nove oblike komunikacije. Društvene mreže su dobre za štošta, ali pokazale su se dobrim platformama i za multipliciranje radikalnih ideja i stavova, predrasuda nasuprot činjenica, ili za širenje lažnih vijesti i podvala. Vjerujem u populizam u kojemu se čuje glas malih ljudi, rekao nam je Steve Bannon, bivši šef Trumpove predizborne kampanje i bivši glavni strateg Bijele kuće, kad smo ga intervjuirali za Obzor u prosincu prošle godine. Od tada do danas nisu se ostvarila Bannonova očekivanja da će populisti ostvariti veliku pobjedu na izborima za Europski parlament i da će promijeniti političku kartu Europe onako kako su on i Trump promijenili političku kartu SAD-a. To još uvijek, međutim, ne znači da je populizam na zalasku. Za neku precizniju ocjenu je li se populizam ispuhao ili je stupio na scenu kako bi na njoj dulje vrijeme ostao vjerojatno će trebati pričekati ishod američkih predsjedničkih izbora koji se održavaju za točno godinu dana, u studenome 2020.: prvo treba vidjeti hoće li Trumpov stil populizma pobijediti i drugi put ili će Trump izgubiti; ali i tada treba pričekati da se vidi od koga izgubiti jer i među potencijalnim Trumpovim izazivačima ima populista, samo lijevih. Na Starom kontinentu, iako populisti nisu uspjeli postati snažna politička grupacija u Europskom parlamentu, populizam i dalje utječe na nacionalne politike država članica. Populisti su na vlasti u Poljskoj i Mađarskoj. Ne više u Italiji, ali pitanje je koliku održivost može pokazati tako sklepana koalicija bez Salvinijeve Lige. Netipičan populist na vlasti je i u Velikoj Britaniji – Boris Johnson. Njemačka kancelarka Angela Merkel na zalasku je karijere, izdržava pritisak populista i nacionalista iz stranke AfD, koji su postali najjača oporbena snaga u Bundestagu, no i Merkeličini demokršćani CDU/ CSU, a još više i socijaldemokrati iz SPD-a, u velikoj su krizi jer ne znaju zapravo što da učine da zaustave odljev svojih birača prema krajnjoj desnici ili krajnjoj ljevici. Zanimljiv fenomen događa se u Njemačkoj s porastom podrške stranci Zelenih, što se tumači kao plod protesta birača protiv porasta desničarskog populizma. Ekonomsko usporavanje i recesija mogu još u sljedećim mjesecima ili godinama poslužiti kao pogonsko gorivo za novi uspon populista koji bujaju na nezadovoljstvu građana. Na nedavnim regionalnim izborima u talijanskoj Umbriji pobijedio je Salvini, a u njemačkoj pokrajini Tiringiji krajnje lijeva stranka Die Linke i krajnje desna AfD zauzele su prva dva mjesta, ispred CDU-a i SDP-a. Sve to govori u prilog tezi da je populiste još prerano otpisati.
– Iako me tješi to što populisti nisu uspjeli ostvariti znatniji uspjeh na europskim izborima, nije još gotovo – rekao je Jean- Claude Juncker, iskusni luksemburški političar koji odlazi u mirovinu s mjesta predsjednika Europske komisije.
– Sa zabrinutošću promatram kako klasične političke stranke slijede populiste u njihovim koracima. Oni koji trče za populistima na kraju postaju populisti, ali ljudi će uvijek radije glasati za originale – dodao je Juncker. To je poruka da se kopiranje populista ne isplati. No, kopiranje tema, politika i konkretnih rješenja koje zagovaraju populisti isplatilo se, primjerice, mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, koji je u desni populizam skretao sve više i više kako mu je zdesna prijetila populistička stranka Jobbik. Skretao je i kopirao ih je dotle da mu danas više ne predstavljaju opasnost. U Orbánovim se govorima, inače, mogu pronaći dosta dobre definicije i opisi onoga što pokreće današnjeg modernog desnog populista. Citat iz govora 23. ožujka ove godine u Budimpešti:
Staljin i Hitler još su tu
– U Europi se posljednjih 30 ili 40 godina stvorila predodžba da društva ne trebaju predvoditi pojedinci, nego institucije. I da su institucije sposobne odgovoriti na svaku krizu, možda sporije nego što bi trebale ali ipak. U skladu s tom europskom političkom predodžbom, institucije su dobre, što veće, to bolje. Dok su snažni političari loši. Stoga svaki snažan lider koji kaže “ja ću se za to pobrinuti, ja ću riješiti to što svi tvrde da je nemoguće riješiti” biva izložen kritikama i napadima. Umjesto da ga dočekaju pohvale i priznanja, u Europi se snažan lider automatski portretira u mainstream medijima kao “opasan” – govori Orban. Odmah dodaje, doduše, da “postoje također očiti povijesni razlozi za to” (ne izgovara, ali misli na iskustva s Hitlerom, Staljinom i sličnima), no jasno je što je Orbánova poruka: desni populistički lider želi biti snažan vođa koji odlučuje bez puno brige o tome što kažu demokratske institucije društva. To je plastičan opis jedne od glavnih teza populizma: da institucije (ili elite u njima) iskrivljuju volju naroda, a da vođa kojeg je narod izabrao može i zna bolje od svih. Može li zaista, zna li zaista? Porota koja će dati presudu o populizmu još zasjeda.