‘Čile je fantomska država, tuđa tvrtka koja se bogati preko leđa nas Čileanaca!’
‘Imamo pitku vodu uz koju su ljudi žedni. Imamo najbolje bolnice uz koje naši ljudi umiru na cesti. Imamo najbolje obrazovanje, ali nam je nedostupno. Gladni smo uz najbolje gospodarske brojke u Južnoj Americi, a s plaćom ne možemo preživjeti mjesec’
Prvo pitanje glasi zašto, a odgovor je – zbog poskupljenja karte za metro u iznosu od 30 čileanskih pesosa, što je ravno 25 lipa u Hrvatskoj. Stoga je drugo pitanje koje odmah slijedi – a koji je pravi razlog?... I taj je odgovor puno duži, tragičniji i izaziva osjećaj nepravde u čovjeku. Večernji list razgovarao je s nekoliko prosvjednika koji se baš u ovom trenutku, i jučer i danas i sutra, nalaze na ulicama Santiaga, glavnog grada Čilea. Riskiraju svoj život sudjelujući u prosvjedima kakve ta južnoamerička zemlja ne pamti od 80-ih godina prošlog stoljeća i ne planiraju odustati. Pritom šalju dvije jasne poruke koje su glavna krilatica na njihovim plakatima. Prva je “Chile Despierta”, odnosno Čile se probudio, a druga je “Ne zbog 30 pesosa, nego zbog 30 godina”. – Teško je to objasniti nekome izvana, što mi Čileanci osjećamo i što proživljavamo, ugnjetavanje i ukorijenjenu nejednakost. To je ono protiv čega se borimo i na prosvjedima se osjeća puls cijele nacije – govori nam Carlos Rodríguez Muñoz, profesor iz Santiaga koji je na ulicama s nekoliko svojih kolega praktički od prvog dana. Sve je počelo sredinom prošlog mjeseca kada su srednjoškolci, a potom i studenti spontano izašli na ulice nakon što je najavljeno poskupljenje karata za metro. I dok se prvih dana činilo da će sve na tome i ostati, situacija je eskalirala nakon što je predsjednik Sebastián Piñera na ulice – poslao vojsku.
– Vidio sam što im rade, kako ih tuku, vidio sam svoje učenike na cesti kako imaju više hrabrosti od bilo koga od nas odraslih. Dok su oni njih tukli, dok su ih gađali vodenim topovima, pa i mecima, oni su bili sve hrabriji. Onda sam i ja izašao na ulice, jer se nisam mogao pomiriti s time. Izašao sam ja, moji kolege, izašao je na ulice cijeli Čile... I tada su u prvi plan umjesto cijene metroa došli svi ostali društveni i socijalni problemi, a njih je puno – prepričava nam Carlos. Čile se doslovno probudio, a slike milijuna koji na ulicama zahtijevaju promjene obišle su svijet. Kako prosvjedi ulaze u drugi mjesec trajanja, tako je sve jasnije da je cijeli sustav u Čileu bio poput balona koji su vlada, kapitalizam i strane sile napuhavale, napuhavale i napuhavale. I sad je pukao. A nitko nije očekivao da će Čile puknuti. O toj se zemlji još donedavno pisalo kao o najstabilnijoj u Južnoj Americi te je se smatralo vodećom po prihodima, miru, ekonomskoj slobodi, obrazovanju… Čak je poznat pojam “čileansko čudo“koji opisuje odlične gospodarske rezultate ove zemlje, a svaki stanovnik Južne Amerike zna da se u Čile treba ugledati. Ili je barem tako bilo. Jer sada se otkrilo da je sustav zapravo krnji u punom smislu te riječi i da se lomi baš na – Čileancima.
Krv na ulicama
– Da, mi imamo pitku vodu uz koju su ljudi žedni. Imamo najbolje bolnice uz koje naši ljudi umiru na cesti. Imamo najbolje obrazovanje, ali nam je nedostupno. Gladni smo uz najbolje gospodarske brojke u Južnoj Americi, a s plaćom ne možemo preživjeti mjesec. To vam je Čile, to nije država za Čileance, to je tuđa tvrtka koja se bogati preko leđa svojih građana. Možda ona jest bogata, ali njezini stanovnici su siromašni. Osim desetak najbogatijih obitelji, istih ljudi koji desetljećima zgrću novac – govori pak student iz Santiaga Jose Miguel, također jedan od prosvjednika. Ono što on emotivno prepričava, zapravo je opis neoliberalizma u najgoroj varijanti. Sedamdesetih je godina na vlast u Čileu došao ljevičar i socijalist Salvador Allende koji je krenuo u nacionalizaciju banaka, rudnika, tvrtki… Iako je pobijedio na izborima, srušen je u vojnom udaru 1973. koji je vodio diktator Augusto Pinochet pri čemu je imao podršku SAD-a. Kada je ovaj general preuzeo vlast, krenuo je u potpunu liberalizaciju privrede, zbog čega danas Čile često nazivaju i ekonomskim eksperimentom SAD-a. Pinochet je privukao strane investitore, rasprodao gotovo sve čileanske resurse i time smanjio javni dug. No u isto je vrijeme bio poznat po brutalnim metodama obračunavanja s neistomišljenicima te je njegov režim javno osudio i UN. Iako je zbog svega Pinochet svrgnut 1989. godine, a u Čileu su se do danas izmjenjivali predsjednici demokršćanskih, liberalnih, socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka, neoliberalizam je ostao postojan.
– Svaki naš predsjednik je zapravo isti. Svi rade u službi tog divljeg kapitalizma koji uništava Čile, umjesto u korist građana – govori nam pak Carina Perez, koja nam se također javila iz Santiaga, a s njom se slaže i Carlos Rodríguez Muñoz. – Borim se protiv nejednakosti koju je naš ekonomski sustav stvorio i koju naš ustav štiti. To je dovelo do toga da imamo fantomsku državu što se tiče ljudskih potreba. Mi smo zapravo “oaza” za tržište, gdje je pri
Čini da prosvjedi nemaju kraja. Narod se probudio i postao svjestan velike nejednakosti te traži promjene. Situacija je jako opasna, poručuju Hrvati iz Čilea
vatni sektor uzeo sve beneficije na račun velikog dijela društva – kaže, a riječi naših sugovornika potvrđuju i brojke. Iako bi se za Čile, kada se gleda u makroekonomskim okvirima, moglo reći da je uspješna država kojoj je BDP u porastu, u kojoj su prosječne plaće od 700 eura više od standarda u Južnoj Americi, a zemlja je i sigurnija od prosjeka. Ipak, to je ujedno i zemlja u kojoj je baš sve privatizirano i dobar život mogu imati samo oni koji ga mogu kupiti. A to je manjina s obzirom na to da brojke pokazuju da čak četvrtinu čileanskog bogatstva drži tek jedan posto ljudi. Pritom treba istaknuti da se u Čileu većinom bogate strani investitori dok si domaće stanovništvo ne može priuštiti liječenje, pa na pregled u javnim bolnicama čekaju više od godinu dana, školovati se mogu samo oni koji to plate, lijekovi su nedostupni siromašnima, a skupi su čak i voda, struja… Strani kapital koji ulazi u zemlju jednostavno ne dolazi do običnih ljudi, nego oni koji već imaju puno, dobivaju još više. Narod se, smatraju prosvjednici, dugo nadao da će i oni osjetiti poboljšanje standarda, no za njih je život sve gori uz sve veće troškove života.
– Sve je skupo jer smo navodno bogata zemlja – ironično zaključuju prosvjednici kojima su se pridružili i brojni umirovljenici. Problem niskih mirovina koje u prosjeku iznose manje od 300 dolara još je