Glupost privatna, sramota javna

Na klasičnim medijima – tisku, radiju, televiziji – medijske objave pripremaju profesionalci, u skladu s pravilima struke, uredničkim uzusima i državnim zakonima. Nisu novinari u prvom planu, nego javnost za koju se vijesti priređuju i, dakako, profit. Ograničeni su dobrom praksom i zlom cenzurom. Društvene mreže, međutim, isključile su sigurnosne sustave, kao oni geniji u Černobilu, pa se radioaktivni oblak iz olovnog spremnika raspršio nad cijeli kontinent

Ima profesionalnih narcisa, koji kao influenceri, celebrityji i reality zvijezde nalaze na internetu dovoljno kretena da ih gledaju i iz toga izvlače slavu i prihode. Ali obični sebeljupci nemaju ništa od toga, nego samo u digitalnu beskonačnost izlijevaju svoju srdžbu i glupost

Ja bih njih radije leđno niz Savu”, “Može i da puštamo vence niz Dunav”, “Metak u čelo” – sve je to normalno pročitati u anonimnim komentarima po portalima.

Tko se sjeća rata, zna koliko su važna noćna zamračenja, da vas neprijatelj ne bi u mraku mogao gađati. I najmanje svjetlo može protivniku pomoći pri snalaženju i ciljanju, zbog čega ljudi čuče u tami, auti voze bez svjetala, zimi se ne pali vatra, a stražarima je najstrože zapaliti cigaretu. No sad, kada se spremaju izbori, i kada se svi članovi svih stranaka moraju mobilizirati da njihovi kandidati osvoje što više glasova, neki HDZ-ovci počeli paliti najsnažnije reflektore i osvjetljavati ono što im se nalazi u glavama i srcima.

Da, može biti zabavno pisati rasističke uvrede u tami svoga doma, ali smijeh zastane u grlu kad se to počne čitati na svjetlu ulica i trgova. “Ja sam u totalnoj komi, nastao je strašan dernek od nečega što je u potpuno krivom kontekstu preneseno s mog privatnog Facebook profila”, rekla je medijima predsjedničina frizerka. Nezgodno je odjeknuo njen post u kojem se zgraža da supruga jednog predsjedničkog kandidata ima djelomice srpsko porijeklo, i nezamislivo joj je da “prva dama” ima srpska “crvena krvna zrnca”. U programu frizerske škole očito nije lekcija o tome da crvena krvna zrnca žive samo dvije godine, pa da nam ih dakle nisu prenijeli naši preci, nego spontano nastaju u našim tijelima. Ali u frizerskoj školi nije se naučilo ni nešto puno važnije – da ne postoji privatno na društvenim mrežama. Mogli bismo pomisliti da bi djelatnica hrvatskog veleposlanstva u Berlinu to mogla znati, vidjela je svijeta, ali nije ni ona. Na svojem je Facebook profilu napisala da bi se Hrvatska mogla reklamirati kao “čista i autentična Europa” – “samo bijeli Europljani kako je bilo prije samo 30 godina u cijeloj Europi. Ovo bi trebala biti dobra reklama za odmor. Netko bi pomislio da to više nije moguće, ali na sreću jest”. Mediji su prenijeli taj i druge njezine postove, što je za nju rezultiralo suspenzijom i disciplinskim postupkom u Ministarstvu vanjskih poslova. “Moja Facebook objava je neovlašteno preuzeta s mojeg privatnog i za javnost zatvorenog profila”, pisala

Mreže za same sebe proglasile da nisu mediji. Umjesto toga, neodređeno ih se smatra “platformama”, kao da crpe naftu s dna mora. Na tim platformama nema ograničenja, samo deri

je poslije službenica, potvrđujući da nema pojma što radi kad piše na Facebooku.

Na klasičnim medijima – tisku, radiju, televiziji – medijske objave pripremaju profesionalci, u skladu s pravilima struke, uredničkim uzusima i državnim zakonima. Nisu novinari u prvom planu, nego javnost za koju se vijesti priređuju i, dakako, profit. Ograničeni su dobrom praksom i zlom cenzurom. Društvene mreže, međutim, isključile su sigurnosne sustave, kao oni geniji u Černobilu, pa se radioaktivni oblak iz olovnog spremnika raspršio nad cijeli kontinent. Milijuni ljudi na Internet puštaju svoje toksične misli i osjećaje. Svakog se potiče da bude građanin-novinar, iako o medijima ništa ne zna, i da o svemu iznosi mišljenje. Pritom se misli da je to privatno, iako vidi cijeli svijet – a to je zato što su društvene mreže za same sebe proglasile da nisu mediji, mada objavljuju medijske sadržaje i za to ubiru prihode. Umjesto toga, neodređeno ih se smatra “platformama”, kao da crpe naftu s dna mora. Na tim platformama nema ograničenja, samo deri. Međutim, u HDZ-u ne bi trebali šutjeti samo stranački anonimusi nego i ministri. “Moja posljednja izjava prilikom otvorenja gospodarskog sajma u Križevcima je interpretirana na razne načine koji u sebi sadrže krivu konotaciju i nikako ne odražavaju moj osobni stav”, rekao je ministar Darko Horvat nakon što je pozvao policiju da na Martinje progleda pijanim vozačima kroz prste – očito je onaj Titov poziv sucima, da se ne drže zakona kao pijan plota, najvažnija tekovina socijalizma koja se i dalje njeguje. Sada već bivša ministrica Gabrijela Žalac, koja uživa u cijeloj godini za plaćeni nerad, rekla je novinaru N1 televizije, sva ozarena, da to razdoblje “oni”, tj. političari, nazivaju “cooling”. Obični ljudi, kad ništa ne rade, “hlade papke” ili “jaja”, a

“cooling” bolje zvuči. Međutim, ona ne shvaća da je to “cooling” novi izraz za ono što se nekad zvalo “biti na ledu” – da joj je karijera zamrznuta i da je izložena na milost i nemilost nadređenih. A što tek ne shvaća ministrica poljoprivrede Marija Vučković koja je prošle nedjelje na Facebooku objavila da si je oprala kosu šamponom od kobiljeg mlijeka, namazala lice kremom od smilja, a usne podvrgnula prirodnom pilingu – usput navodeći imena OPG-ova gdje je nabavila te vrijedne proizvode, kao da je mlađahna influencerica iz “Ljubavi na selu”, a ne voditeljica sektora životno važnog za cijelu zemlju. Post je maknula isti dan, ali kasno, već je podijeljen na Facebooku, narodu na zabavu i pouku. Kao i snimka na YouTubeu ministra obrane koji se u crkvi križa u stilu Mr. Beana, lutajući rukom po cijeloj glavi, i nadoknađujući besmislenost kretnji dodatnim poklekom usred mise, jedinstvenim u povijesti rimokatoličke liturgije. Njegova nesposobnost da uoči tako jednostavan obrazac repetitivnih kretnji – mali znak križa na čelu, usnama i srcu – i očito neshvaćanje očitog simbolizma, pruža teške sumnje u njegove psihofizičke sposobnosti, barem onima koji ga ne poznaju. Nobelovac Isaac Bashevis Singer ima priču o đavolčiću koji je žrtve vrebao najradije iza ogledala. Čekao bi tamo na mlade žene, lijepe i besposlene, koje bi se divile svojem odrazu, i tako malo-pomalo postale žrtva njegova laskanja, koje bi ih na koncu odvelo u propast. Zrcalo koje danas narcise vabi u propast jest objektiv kamere i ekran kompjutora. U njima oni zaljubljeni u sebe i svoj glas vide svoje ime i svoju sliku, a hrane se divljenjem drugih. Ima profesionalnih narcisa, koji kao influenceri, celebrityji i reality zvijezde nalaze na internetu dovoljno kretena da ih gledaju i iz toga izvlače slavu i prihode. Ali obični sebeljupci nemaju ništa od toga, nego samo u digitalnu beskonačnost izlijevaju svoju srdžbu i glupost.

A kad netko to zapanjen pročita i pregleda, pa podijeli u virtualnom svijetu, onda ljudi tvrde, kao gospođa frizerka, da su “njezine riječi izvučene iz konteksta” i da “ne predstavljaju njezina razmišljanja”; tvrde kao nediplomatska diplomatkinja da im je Facebook objava “neovlašteno preuzeta”; tvrde, kao ministar, da njegova izjava “nikako ne odražava” njegov “osobni stav”. Za svaku je pohvalu pozvati stranačke vojnike da se ne sramote javno. Još bi bilo bolje kad bi se na to pozvalo stranačke generale.