Za svoju sam slavu 20 godina vježbao kao lud
Slavni glazbenik vraća se klasici samostalnim albumom, prvi u povijesti snimio je Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” na violončelu, a ne violini
Nakon osam godina ludila slave s 2CELLOS, svjetskih turneja od po 200 koncerata godišnje zbog kojih nije znao na kojem kontinentu i u kojem se gradu budi i razuzdanih obožavateljica koje su glazbenom dvojcu znale nuditi i grudi na potpis, Luka Šulić vratio se klasici. Za Sony Classical snimio je svoj prvi samostalni album “Vivaldi: The Four Seasons” koji je odmah po izlasku zasjeo na vrh Billboardovih najprodavanijih klasičnih albuma.
Jednostavnom logikom rečeno, s obzirom na činjenicu da je Vivaldi Talijan, album je snimao u Rimu s jednim od najboljih orkestara na svijetu Archi dell’Academia di Santa Cecilia, u studiju u kojem je svoju maestralnu Oscarom nagrađenu filmsku glazbu često snimao i veliki Ennio Morricone. Šulić je ujedno i prvi u povijesti glazbe koji je “Četiri godišnja doba”, izvorno pisana za violinu, odsvirao na violončelu, a to je uvježbavao pune dvije godine jer, kaže, svirati Vivaldija na violončelu je poput igranja nogometa u pancericama.
Ljubav iz djetinjstva
– U Vivaldija sam se zaljubio kao dijete. To je bila prva kazeta koju smo imali u automobilu. Još za turneja s 2CELLOS konstantno sam razmišljao kako ga izvesti na violončelu i uspio sam to prvi u povijesti. Možda je netko odsvirao jedan stavak, ali nitko nije sva četiri u komadu. Uvijek želim napraviti nešto što se još nitko nije usudio, biti revolucionaran i to sam učinio i sada. Usred snimanja albuma u Rimu javili su mi da mi se rodila kćer Hana pa je i taj trenutak enormne sreće utkan u ovu snimku i siguran sam da se to osjeti. Iznenadila nas je i rodila se dva tjedna ranije pa, kako bih joj se ispričao što nisam bio na porođaju, ovaj album posvetio sam njoj – kaže Šulić.
Album će promovirati na svjetskoj turneji koja je već počela koncertom u Ljubljani, slijedi rasprodani Milano, a potom 5. veljače 2020. i Lisinski. Svira s probranom ekipom mladih, nabrijanih glazbenika iz slovenske filharmonije, a klasiku izvode na moderan način što rezultira iznimnim zanimanjem mlađe publike.
– Svirali smo i u Sankt Peterburgu i u Moskvi, sljedeće godine imamo još desetak koncerata, a dodavat ćemo još datuma i lokacija zbog interesa za projekt. Dovodim neku novu publiku u dvorane i to je iznimno zanimljivo svima, a posebice organizatorima klasičnih festivala. Mlade apsolutno zanima klasika i siguran sam da ona neće izumrijeti. Koristiti društvene mreže za komunikaciju s publikom, birati skladbe koje su atraktivne poput “Četiri godišnja doba” i uspjeh je zajamčen. Klasičari često biraju kompozicije koje nisu privlačne široj publici i tu rade grešku. Publika se odgaja i postupno privlači – govori Šulić kojem se ni s “odlaskom 2CELLOS na privremeni odmor” na društvenim mrežama nije smanjila milijunska sljedba obožavatelja.
Baza obožavatelja doslovno je od devet do 99 godina. Ali primijetio sam da, ovisno o društvenoj mreži, postoji dobna razlika publike koja me prati. Na Instagramu su to mlađi ljudi od 16 do 30 godina, na Facebooku oni od 30 do 50, a stariji čitaju novine – našalio se pa otkrio da je adrenalin prisutan svirao crossover ili klasiku, ali razlika postoji.
– Svirati pravu klasiku psihički je puno zahtjevnije, ona traži apsolutnu koncentraciju. Za razliku od toga, show s 2CELLOS bio je fizički naporniji zbog brzine sviranja, primjese rocka i ludila te mene i Stjepana Hausera samih na stageu. Sada na pozornici imam cijeli orkestar i pauzu između dva dijela koncerta. Ranije smo nas dvojica bez prestanka morala zabavljati i držati na nogama cijelu arenu. Gušt je i jedno i drugo. Na 2CELLOS gledam kao na kamion koji vuče našu priču, a naše samostalne projekte vidim kao fine sportske automobile koje svako toliko svaki od nas provoza. 2CELLOS je baza, a mi smo jaki individualci koji su skupa eksplodirali, ali pri tome nisu zapostavili svaki svoju osobnost. Plan nam je 2021., na desetu godišnjicu osnutka 2CELLOS, opet se spojiti, snimiti novi, šesti album i nakon toga odraditi jednu svjetsku turneju – otkriva.
S obitelji živi u Mariboru, studirao je u Zagrebu i Londonu, proputovao cijeli svijet, dobivao laskave poslovne ponude, ali nikada nije poželio trajno se odseliti iz kruga Slovenije i Hrvatske. “Pa čemu?”, kaže.
– Najljepše je živjeti ovdje, a svirati po svijetu. Osim toga, u Zagrebu je mogućnost glazbenog obrazovanja odlična. Što se konkretno čela tiče, imao sam vrhunskog pedagoga Valtera Dešpalja. Jedan je od najboljih na svijetu pa glazbenici iz svih zemalja dolaze k njemu na privatne satove. Vodio je brigu o svakom svojem studentu, a toga na zapadu u velikim školama nema. Profesor je najvažniji – kaže pa o jakoj konkurenciji u svijetu glazbe i formuli uspjeha dodaje:
Nacionalizirana uvala
– Danas je strašno teško smisliti nešto novo, sve je već viđeno. Mi smo u pravo vrijeme povukli pravi potez i imali sreće. Naravno, nemojmo zaboraviti dvadesetogodišnje vježbanje koje je prethodilo tom YouTube uspjehu. Ako želiš rezultat, treba puno raditi u svakom aspektu života.
U djetinjstvu je, veli, vježbao kao lud pa ima taj kapital od ranije, no bez zavaravanja, ne prođe mu dan da ne uzme instrument u ruke. Iz glazbene je obitelji. Simpatičan je, recimo, podatak da je njegov otac na Malom raspjevanom Dubrovniku pjevao hit Đele Jusića “Gusar s Porporele”. Kako je krenulo, lozu bi mogao nastaviti Šulićev sinčić Val koji je već dobio violinu i iznimno lijepo pjeva. Uz svjetsku karijeru i dvoje male djece, Šulić, kaže, uz glazbu nalazi vremena još samo za sport, kombinaciju vježbi s vlastitom težinom, crossfita i igranja košarke te za odmor u Dubrovniku gdje, gle li čuda, odmara na plaži Šulić.
– To je početkom 20. st. bila uvala u vlasništvu obitelji mojeg oca koji potječe iz stare dubrovačke loze Šulića. Nakon Drugog svjetskog rata ona je nacionalizirana, ali eto, još uvijek nosi naše ime, a tamo imamo i stan i uživamo – zaključio je glazbenik.
MOJA KĆI RODILA SE DOK SAM BIO U STUDIJU, DVA TJEDNA PRIJE PREDVIĐENOG TERMINA, ZBOG ČEGA SAM OVAJ ALBUM POSVETIO NJOJ
SVIRATI VIVALDIJA NA VIOLONČELU JE KAO IGRATI NOGOMET U PANCERICAMA, ALI JA SAM SE UVIJEK TRUDIO RADITI STVARI KOJE SE DRUGI NISU USUDILI