EPP je moćna organizacija, ali oslabljena u eri zalaska Merkel i uspona Macrona
U bruxelleskom bunkeru Tuskova izjava "Možda, ali ne sa mnom, Emmanuel" daje ton i smjer onoga što čeka europske pučane: nadmudrivanje s Macronom, koji bih ih valjda najradije pomeo
Mnoga postignuća na političkom putu u NATO i EU Hrvatska može zahvaliti pomoći na koju su HDZ-ovi dužnosnici mogli računati jer su članovi političke obitelji EPP-a. S druge strane, jedan od velikih neuspjeha koji imaju potencijal da promijene tijek europske povijesti, Brexit, događa se i kao posljedica distanciranja od EPP-a
Stariji ljudi, a i ja sam dovoljno star da znam da je iza crtića u 7 i 15 išao EPP, povezuju taj akronim vjerojatno s konceptom Ekonomsko-propagandnog programa na socijalističkoj televiziji, više nego s pojmom Europske pučke stranke. EPP tu dolazi od European People’s Party, koja je u službenom hrvatskom prijevodu dobila ova pučka, a ne narodna, valjda zbog želje nekih HDZ-ovaca da im se ime njihove političke obitelji u EU ne brka s narodnjacima kakvi su, primjerice, ljudi iz Hrvatske narodne stranke. Bilo je to u doba kad HDZ i HNS nisu bili na istoj strani političke trgovine nastale iz čistog oportunizma, nego su bježali jedni od drugih, pa i u nazivlju.
Kako god, Zagreb je ovih dana u znaku EPP-u. Kongres Europske pučke stranke, koji se održava u Areni Zagreb, zaista je najveći politički skup dosad održan u Hrvatskoj. Na njemu se bira novi predsjednik europskih pučana, Poljak Donald Tusk umjesto dosadašnjeg Francuza Josepha Daula. I, premda će se mnogima vjerojatno činiti kako osim po masovnosti i zainteresiranosti stranačkih poslušnika taj kongres nikome u Hrvatskoj ni po čemu nije važan, važan je. EPP je moćna organizacija. Mnoga postignuća na svom političkom putu u NATO i Europsku uniju Hrvatska može zahvaliti pomoći na koju su HDZovi dužnosnici na poziciji državne vlasti mogli računati s obzirom na to da su članovi političke obitelji EPP-a. S druge strane, jedan od velikih neuspjeha koji imaju potencijal da promijene tijek europske povijesti, Brexit, događa se među ostalim i kao posljedica distanciranja od EPP-a: David Cameron izveo je britansku Konzervativnu stranku iz redova europskih pučana i mnogi ozbiljni analitičari smatraju da je od tada, od tog gubitka doticaja i utjecaja, sve krenulo nizbrdo prema referendumu koji je Cameron izgubio. EPP nije najvažnija, ali nije nimalo beznačajna pozornica. EPP je infrastruktura kroz koju državnici i države mogu, ako se pametno pozicioniraju, učiniti čuda. Ili otkriti da su se upravo tu dogodili ključni promašaji koji su njih i njihove države kasnije skupo koštali.
Postoje, naravno, i druge snažne političke obitelji u EU. Ovo ne pišemo zbog nekih preferenci prema desnom centru na kojemu je izgrađena EPP-ova tvrđava. Ali činjenica je da je ta tvrđava najsnažnija, znatno organiziranija i infrastrukturno utvrđenija nego tvrđava političke obitelji europskih socijalista i demokrata, ili europskih liberala koji su zbog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona mijenjali ime u Renew Europe. Ili bilo koje druge političke obitelji.
EPP je, dakle, snažna poluga u političkom funkcioniranju Europe, barem u posljednjih četvrt stoljeća, koliko pučani imaju većinu u Europskom parlamentu. Ali EPP je danas ozbiljno uzdrman. Angela Merkel, najiskusnija i najutjecajnija od državnika u EPP-u, na zalasku je svoje karijere na mjestu njemačke kancelarke, a gospođa koju je njezina stranka CDU odabrala za Merkeličinu nasljednicu, Annegret KrampKarrenbauer, ne zrači baš povjerenjem koje govori da će biti sljedeća njemačka kancelarka. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava srušiti EPPovu političku infrastrukturu. Sve se to događa nakon što je EPP, doduše, ostao relativni pobjednik i nakon posljednjih europskih izbora, ali s najlošijim rezultatom od 1989. godine, i s nikad ranije zabilježenom situacijom da dijeli vlast u EU institucijama s još dva koalicijska partnera, socijaldemokratima i Macronovim liberalima. Do sada su pučani imali svoje ljude na čelu Komisije, Europskog vijeća i Parlamenta istovremeno, od 1. prosinca imaju samo Ursulu von der Leyen na čelu Komisije.
A i to su jedva dobili, nakon što je Merkel već prepustila tu poziciju drugima i nakon što su je mladi lavovi EPP-a, među njima i Andrej Plenković, zubima, rukama i nogama uspjeli vratiti u krilo svoje političke obitelji. Macron je, međutim, izašao kao pobjednik iz te ljetošnje borbe i on se osjeća nadmoćno, spreman da i Merkel i pučane izbaci iz auta, pa da sâm zasjedne za upravljač Europe. Uvjetno rečeno “sâm”, jer nitko ne može ništa napraviti sâm u zajednici suverenih država. Svima su potrebni saveznici, a vidimo da Macron pokušava okupiti na sve strane, pa i mađarskog premijera Orbana, s kojim dijeli ideju zatopljavanja odnosa s Rusijom, bez obzira na Krim i sve što se dogodilo u Ukrajini. “Možda, ali ne sa mnom, Emmanuel”, poručio je Donald Tusk u govoru u kojem je rekapitulirao svojih pet godina na mjestu predsjednika Europskog vijeća. Tom izjavom očito je dao i smjer svog budućeg rada na mjestu predsjednika EPP-a.
U Zagrebu slijedi izbor novog vodstva i zbijanje redova europskih pučana uoči početka rada Ursuline Europske komisije 1. prosinca. Ali očito je da za pučane slijedi turbulentno razdoblje u nadmudrivanju s Macronovom ofenzivom.