SPAS ZA MAJMUNE
VEČERNJI U CENTRU ZA REHABILITACIJU ORANGUTANA SAPILOK U MALEZIJSKOJ DRŽAVI SABAH KOJI SU DAVNE 1964. OSNOVALI BRITANCI U utočištu ‘šumski ljudi’ imaju medicinsku skrb i uče se vještinama preživljavanja u prirodi, kako pronaći hranu, kako se penjati. U to
Visoko u krošnjama zašuštalo je lišće stoljetnih mangrova, uz lomljavu grana na drveni mostić stropoštalo se dlakavo, narančasto stvorenje i znatiželjno pogledavalo na još znatiželjniju publiku. Neko vrijeme mirno je poziralo pred nijemom gomilom, a onda, kao da se dosađuje, opet nestalo u gustišu kišne šume Centra za rehabilitaciju orangutana Sapilok na Borneu. Da tu obitavaju orangutani, što je malajska riječ za šumske ljude, podsjećala su još samo požutjela gnijezda u visinama koje ovi inteligentni primati podižu svake večeri prije spavanja, a ujutro ih “recikliraju” žvačući ih za doručak. U Sapiloku, koji se nalazi u šumi veličine 47 četvornih kilometara, trenutačno ih je 40-ak. Kako kaže naš vodič Severino Paulin Jr., to je veliki napredak. Što manje ih treba ljudsku pomoć, bolje je. Svega nekoliko desetljeća unatrag u utočištu ih se nalazilo puno više, masovna sječa šuma u poljoprivredne svrhe, najviše zbog kokosovih, a potom i palmi uljarica, učinila ih je beskućnicima. A kad nema drveća i lijana kojima “putuju”, podložniji su i predatorima poput leoparda, pitona ili krokodila.
– Ovdašnji lokalci nikada nisu lovili orangutane zbog hrane jer su većinom muslimani. No 60-ak godina unazad ovdje ih se tretiralo kao gorile. Ubili bi majku, uzeli mladunca i prodali ga na crnom tržištu – kaže Paulin, ističući da danas toga više nema. Ljudi su dobro educirani. Utočište za orangutane u Sapiloku u malezijskoj državi Sabah još su davne 1964. godine osnovali Britanci, koji kao nekadašnji kolonijalisti tu i dalje imaju puno interesa. Da ta kritično ugrožena čovjekolika bića, koja dijele čak 96,4% našeg DNK, opstanu, brinu se i rendžeri koji izlaze na svaku dojavu o pronalasku orangutana. Kako bi se cijela priča koja je zbog deforestacije i klimatskih promjena posljednjih godina pod sve većim povećalom javnosti držala pod kontrolom, nisu na odmet ni visoke kazne – pet godina zatvora za ubojstvo orangutana ili od 100.000 do 200.000 ringgita (i do 10 tisuća eura) za onoga tko prisvoji orangutana za kućnog ljubimca ili ga ozlijedi.
Rendžeri obilaze farme
– Ne znam je li netko dosad završio u zatvoru, no znam da rendžeri povremeno oduzmu neko mladunče od farmera koji ga nađe na polju ili u šumi. Dogodi se da majka strada od neke životinje ili bolesti, a iako je rijetkost, ima slučajeva i da orangutanica donese na svijet blizance te napusti slabijeg. Ne može
endemska su vrsta na Borneu. Zovu ih i Nizozemcima jer s narančastom dlakom, dugim nosovima i velikim trbusima podsjećaju na nekadašnje kolonizatore Nizozemce