Jesu li koeficijenti jednaki za sve pravo dostojanstvo
U Njemačkoj, primjerice, smatra se da javni poslovi nisu na tržištu rada, te da bez realnog straha od otkaza ne postoji opravdanje za štrajk učitelja ili liječnika
Posljedni štrajk u Hrvatskoj, koji u trenutku pisanja ovog teksta traje već 32 dana, najglasnije je tražio dvije stvari – veći koeficijent i dostojanstvo.
Dok je prvo diskutabilno, ali relativno sagledljivo kroz analizu proračuna i projekcija rasta, drugo je teško definirati. Uglavnom jer je i vezano na prvo, da će dostojanstvo biti vraćeno povećanjem plaća što je samo djelomično ispravno jer spomenutno (ne)dostojanstvo vidimo samo u usporedbama, a u ovom slučaju ih je napretek.
Je li u redu da visokoobrazovani profesor ima manju plaću od traktorista na pola radnog vremena? Većina bi odgovorila ne, kao što nije u redu da si medicinska sestra ili policajac ne mogu priuštiti stan u gradu ili kredit za auto. To su izrazito stresni poslovi čija primanja ne odražavaju ukupnu fizičku, emotivnu i mentalnu težinu njihova obavljanja. Riječ dostojanstvo tu uistinu odzvanja jer pokazuje razinu brige društva za one poslove, odnosno ljude koji obavljaju posao koji su od možda najviše društvene važnosti.
Političari na vlasti hvalit će naš napredak i rast životnog standarda koji je u brojkama vidljiv, ali ostaje pitanje kako je uz ekonomski razvoj moguće da je nekima sve gore?
Živimo u vremenu i zemlji velikih razlika gdje je prosjek uistinu samo sredina dva vrlo udaljena pola i ne odražava stvarno stanje. U tome nismo jedini, američki učitelji su ove godine imali jedan od najvećih protesta tražeći povećanje plaća, ali i broja radnih mjesta za pomoćna zanimanja dok profesori na sveučilištima u Engleskoj sa štrajkom započinju idući tjedan. U njihovim zahtjevima jeka je i ovih koje čujemo u Hrvatskoj ukazujući na svepristan problem.
Svatko ima pravo boriti se za svoja primanja i dostojanstvo, na državi je da implementira realne mjere uzimajući u obzir cijeli javni sektor. U trenutnom slučaju jasno je da će pristati na većinu uvjeta i još jednom staviti zakrpu na napuklu bačvu nadajući se da neće drugdje početi curiti. U Njemačkoj primjerice je ustavom zabranjen štrajk djelatnika u javnom sektoru, tako doktori i učitelji ne mogu legalno organizirati štrajk. Indeksiranjem njihovih plaća doći ćete do brojke koja je usporediva s hrvatskom,a opravdanje iza tog zakona smisleno. Smatra se da ti poslovi nisu na tržištu rada, te da bez realnog straha od otkaza ne postoji opravdanje za štrajk. Neupitno je da ima fantastičnih učitelja koji su oblikovali cijele generacije i koji bi trebali usavršavanjem i ocjenjivanjem dobiti veće plaće, ne kroz rast koeficijenta za sve. Jer oni zaslužuju i puno više. Slična shema uvedena je u vrtiće gdje, primjetit ćete, nema štrajkova, iako su plaće usporedive. Poticaji i usavršavanja omogućavaju željnima da napreduju, a kroz nagrade i doprinose osjete dostojanstvo kroz društveno i financijsko priznanje uspjeha. Takva mjera treba biti holistička za cijeli javni sektor, ne inkrementalna, a jasno je da je može donijeti samo vlada spremna izgubiti iduće izbore. I zasigurno ući u povijest – na dobroj strani.
Izvrsni bi učitelji trebali usavršavanjem i ocjenjivanjem dobiti veće plaće, a ne kroz rast koeficijenta za sve. Jer oni zaslužuju i znatno više