Jesu li koeficijenti jednaki za sve pravo dostojanstvo
Milllennial
Posljedni štrajk u Hrvatskoj, koji u trenutku pisanja ovog teksta traje već 32 dana, najglasnije je tražio dvije stvari – veći koeficijent i dostojanstvo.
Dok je prvo diskutabilno, ali relativno sagledljivo kroz analizu proračuna i projekcija rasta, drugo je teško definirati. Uglavnom jer je i vezano na prvo, da će dostojanstvo biti vraćeno povećanjem plaća što je samo djelomično ispravno jer spomenutno (ne)dostojanstvo vidimo samo u usporedbama, a u ovom slučaju ih je napretek.
Je li u redu da visokoobrazovani profesor ima manju plaću od traktorista na pola radnog vremena? Većina bi odgovorila ne, kao što nije u redu da si medicinska sestra ili policajac ne mogu priuštiti stan u gradu ili kredit za auto. To su izrazito stresni poslovi čija primanja ne odražavaju ukupnu fizičku, emotivnu i mentalnu težinu njihova obavljanja. Riječ dostojanstvo tu uistinu odzvanja jer pokazuje razinu brige društva za one poslove, odnosno ljude koji obavljaju posao koji su od možda najviše društvene važnosti.
Političari na vlasti hvalit će naš napredak i rast životnog standarda koji je u brojkama vidljiv, ali ostaje pitanje kako je uz ekonomski razvoj moguće da je nekima sve gore?
Živimo u vremenu i zemlji velikih razlika gdje je prosjek uistinu samo sredina dva vrlo udaljena pola i ne odražava stvarno stanje. U tome nismo jedini, američki učitelji su ove godine imali jedan od najvećih protesta tražeći povećanje plaća, ali i broja radnih
Izvrsni bi učitelji trebali usavršavanjem i ocjenjivanjem dobiti veće plaće, a ne kroz rast koeficijenta za sve. Jer oni zaslužuju i znatno više