Tehnološka vodi i u političku polarizaciju EU
Ekonomski antibarbarus
Zašto je zaboravljena ideja EU da razvijenije i bogatije članice pomažu manje razvijenima da ih sustignu, a ne da ih blokiraju
Posljednjih 20-ak godina unutar Europe zaoštrila se tehnološka polarizacija, zemlje jezgre postale su vodeće u srednjim i visokim tehnologijama dok su zemlje južne periferije zapele u niskima
mjesta za pomoćna zanimanja dok profesori na sveučilištima u Engleskoj sa štrajkom započinju idući tjedan. U njihovim zahtjevima jeka je i ovih koje čujemo u Hrvatskoj ukazujući na svepristan problem.
Svatko ima pravo boriti se za svoja primanja i dostojanstvo, na državi je da implementira realne mjere uzimajući u obzir cijeli javni sektor. U trenutnom slučaju jasno je da će pristati na većinu uvjeta i još jednom staviti zakrpu na napuklu bačvu nadajući se da neće drugdje početi curiti. U Njemačkoj primjerice je ustavom zabranjen štrajk djelatnika u javnom sektoru, tako doktori i učitelji ne mogu legalno organizirati štrajk. Indeksiranjem njihovih plaća doći ćete do brojke koja je usporediva s hrvatskom,a opravdanje iza tog zakona smisleno. Smatra se da ti poslovi nisu na tržištu rada, te da bez realnog straha od otkaza ne postoji opravdanje za štrajk. Neupitno je da ima fantastičnih učitelja koji su oblikovali cijele generacije i koji bi trebali usavršavanjem i ocjenjivanjem dobiti veće plaće, ne kroz rast koeficijenta za sve. Jer oni zaslužuju i puno više. Slična shema uvedena je u vrtiće gdje, primjetit ćete, nema štrajkova, iako su plaće usporedive. Poticaji i usavršavanja omogućavaju željnima da napreduju, a kroz nagrade i doprinose osjete dostojanstvo kroz društveno i financijsko priznanje uspjeha. Takva mjera treba biti holistička za cijeli javni sektor, ne inkrementalna, a jasno je da je može donijeti samo vlada spremna izgubiti iduće izbore. I zasigurno ući u povijest – na dobroj strani.
Hrvatskoj u razvoju inovacijskih sustava danas najviše pomažu zemlje koje nisu članice Europske unije poput Kine i Sjedinjenih Država, rekao je na nedavnom savjetovanju hrvatskih ekonomista u Opatiji prorektor Sveučilišta u Dubrovniku Nebojša Stojčić. Bilo je to u sklopu rasprave pod egidom “Strategija razvoja Hrvatske – otvorena pitanja”, nakon što su profesori s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ljubo Jurčić i Josip Tica u svojim prezentacijama pokazali kako u istraživanja i razvoj (R&D) Hrvatska ulaže zanemarivo maleni dio svojega bruto domaćeg proizvoda: upola manji nego Slovenija, triput manji nego Austrija i Njemačka. Pomnijim čitanjem Jurčićeve prezentacije, međutim, može se vidjeti da niska stopa ulaganja u istraživanja i razvoj nije svojstvena samo Hrvatskoj, nego svim zemljama članicama na takozvanoj južnoj periferiji EU – Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, da Maltu i Cipar kao posebne slučajeve ni ne spominjemo, što ekonomisti vide kao glavni uzrok zadnjeg “izgubljenog desetljeća”, odnosno niskih stopa ili izostanka rasta bruto domaćeg proizvoda u tim zemljama. No, prilično šokantan uvid u uzroke takvog stanja gotovo istovremeno dao je Bečki institut za međunarodna ekonomska istraživanja (WIIW) u studiji pod naslovom “Ekonomska polarizacija u Europi: Uzroci i opcije za politiku” (Research report 440, studeni 2019.)
Bečki institut, naime, tvrdi da zemlje “jezgre” EU – Njemačka, Austrija, Belgija i druge, preko velike razlike u stupnju tehnološkog razvoja namjerno i sustavno drže zemlje južne periferije u podređenom i ovisnom položaju. Pritom nije riječ o bivšim komunističkim, danas tranzicijskim zemljama, za koje je tehnološko zaostajanje očekivano i shvatljivo, nego također o “starim” članicama Europske unije s odavna kapitalističkim i tržišnim gospodarstvima. Prorektor Stojčić bio je, dakle, više u pravu nego što je bio u prilici reći u Opatiji. A kako njih zemlje jezgre drže u šahu? Posljednjih 20-ak godina unutar Europe zaoštrila se tehnološka polarizacija, zemlje jezgre postale su vodeće u srednjim i visokim tehnologijama dok su zemlje južne periferije zapele u niskima. Posljedica toga je, tvrdi Bečki institut, da njemačke tvrtke danas više ne konkuriraju španjolskim, portugalskim, talijanskim ili grčkim nego ih, zahvaljujući svojem nadmoćnom položaju na svjetskom tržištu, prisiljavaju da se niskim cijenama bore s jeftinim azijskim proizvođačima. Nakon toga one imaju još manje novaca za ulaganje u R&D pa još više tehnološki zaostaju.
A čitava je ideja EU da razvijenije i bogatije članice pomažu manje razvijenima da ih sustignu, a ne da ih blokiraju.
Da bi se to promijenilo, da bi se smanjila tehnološka polarizacija EU koja vodi i u političku, zemlje koje iz sadašnjeg odnosa snaga izvlače najviše koristi morale bi prihvatiti zajedničku, koordiniranu industrijsku politiku, a to znači i podnijeti stanovitu žrtvu. Ne budu li spremne za više solidarnosti, mogao bi to biti kraj Europske unije.