Minimalac treba rasti za 400 kuna
Prijedlog je Bruxellesa da minimalna plaća mora iznositi najmanje 60 posto medijalne plaće u pojedinoj državi
Europska unija zadala si je novi veliki zadatak – uspostaviti jedinstvenu minimalnu plaću na razini EU. Kako postoje goleme razlike među primanjima na Starom kontinentu, a Bruxelles zna da nema ni ovlasti određivati plaće u zemljama članicama, Europska komisija planira propisati kriterije koje će vlade morati zadovoljiti pri postavljanju te plaće. U utorak su predstavljene prve konture plana, a u europskim se krugovima navodi da bi glavni kriterij trebao biti taj da ona mora iznositi najmanje 60 posto medijalne plaće u pojedinoj zemlji. No taj je prijedlog naišao na otpor, i to, paradoksalno, na sjeveru Europe gdje su socijaldemokratske tradicije najsnažnije pa je implementacija ove mjere upitna.
Luksemburg: 2000 eura
Jedan od glavnih ciljeva EK pod vodstvom Ursule von der Leyen ovom je mjerom smanjiti iseljavanje radnika s istoka na zapad Unije, a za nju posebno lobira utjecajni potpredsjednik Komisije Frans Timmermans koji je prošle godine umalo postao šef tog tijela.
– Radna svakodnevica milijuna Europljana promijenit će se u sljedećim godinama. Moramo poduzeti određene mjere kako bi buduća radna snaga mogla napredovati – kaže Nicolas Schmit, povjerenik za radna mjesta iz Luksemburga. Upravo njegova zemlja ima najvišu minimalnu plaću u EU – više od dvije tisuće eura. Najmanju ima Bugarska, u kojoj najmanje plaćeni radnici mjesečno zarade tek nešto više od 300 eura bruto. EU želi minimalnu plaću vezati za medijalnu jer mnogi vjeruju da taj iznos bolje oslikava realni život od prosječne plaće. Razlika je između ta dva iznosa u tomu što je prosječna plaća aritmetička sredina svih iznosa, dok je medijalna plaća srednja, ona od koje jednak broj ljudi ima veći i manji iznos. Na primjer, kad bi se promatralo sedmero radnika među kojima trojica imaju plaću od tri tisuće, a ostali imaju četiri, pet, osam i devet tisuća, prosječan bi iznos bio pet tisuća. No medijalna je četiri tisuće zato što od tog radnika trojica imaju manje, a trojica više. Tako je u Hrvatskoj prosječna bruto plaća u listopadu 2019. iznosila oko 8800, a medijalna, u ovom slučaju ključna, 7382 kuna.
U Hrvatskoj je situacija dosta zanimljiva: Vlada HDZ-a dizala je već nekoliko puta propisanu minimalnu plaću, a od 1. siječnja 2020. ona iznosi malo više od četiri tisuće kuna bruto (3250 neto). To znači da minimalna bruto plaća u Hrvatskoj iznosi 55 posto medijalne plaće u Hrvatskoj pa je Hrvatska blizu granice koju želi Bruxelles, ali još je nije dosegnula. Da bi je dosegnula, bruto minimalna plaća morala bi biti 400-tinjak kuna veća.
No iako priča s povećanjem minimalne plaće na prvu zvuči odlično, prema toj politici zapravo postoje vrlo ozbiljni skeptici, i to među ekonomistima, ali i nordijskim državama. Danski, švedski i finski sindikalisti i vlada zapravo joj se protive te vjeruju da bi ona oslabila pregovaračku moć sindikata jer bi se poslodavci umjesto pregovaranja s njima jednostavno odlučili da radnicima ponude propisanu minimalnu plaću. Danski ministar rada Peter Hummelgaard smatra da bi implementacija ove mjere morala poštovati posebnosti zemalja, a u njegovoj zemlji isključivo se poslodavci i sindikati dogovaraju o plaćama posljednjih stotinu godina. I glavni švedski sindikalist, piše Financial Times, Karl-Petter Thorwaldsson protiv je te mjere zato što je u njegovoj zemlji čak 91 posto radnika obuhvaćeno kolektivnim granskim ugovorima. Danska, Švedska, Finska, Austrija, Cipar i Italija jedine su zemlje EU koje nemaju propisanu minimalnu plaću.
Stručnjak Danijel Nestić s
Ekonomskog instituta smatra da postoji vrlo mala šansa da se uvede jedinstvena minimalna plaća u EU zbog protivljenja nekih zemalja takvim univerzalnim rješenjima.
– Umjesto toga očekujem da se donesu kriteriji koje bi zemlje morale ispuniti pri određivanju minimalne plaće – prije svega da pri određivanju iznosa vlada mora konzultirati sindikate, a ne da ga određuje iz glave, da bude čim manje izuzetaka od minimalne plaće te da postoje fer mehanizmi ažuriranja iznosa, na primjer prema stopi inflacije – nabrojio nam je Nestić neka od rješenja za kojima bi, smatra on, EK mogla posegnuti.
Treba biti pažljiv s iznosom
Mnogi su se ekonomisti, posebno liberalni, u povijesti bunili protiv postojanja minimalne plaće, vjerujući da ona šteti radnicima s nižim kvalifikacijama jer se poslodavcima ne isplati zaposliti ih za taj minimalan iznos. Tako vlada, smatrali su i još uvijek smatraju, određivanjem iznosa minimalne plaće zapravo podiže nezaposlenost u zemlji.
– Minimalna je plaća dobar mehanizam protiv nepoštenih praksi, ali u određivanju iznosa treba biti pametan i pažljiv. Potpuno su nerealni oni koji smatraju da se minimalna plaća potezom pera može u Hrvatskoj postaviti na razini od pet tisuća kuna. To bi bilo štetno za gospodarstvo i radnike s niskim kvalifikacijama – rekao nam je Nestić. Europski sindikati pak naglašavaju da je tu granicu plaće od 60 posto medijalne plaće, što EU tretira kao prag izlaska iz siromaštva, dosegnulo jako malo država – samo Bugarska, Francuska i Portugal od onih koje imaju propisanu minimalnu plaću. A postotci su u sve tri države jedva jedvice prebacili 60. Slovenija i Rumunjska gotovo su dosegnule tu granicu.
U Sjedinjenim Državama, u kojima su najniža primanja još niža, objavljena je prošlog tjedna studija u “Časopisu za epidemiologiju i zdravlje zajednice” koja upućuje na to da povećanje minimalne plaće može voditi smanjenju stope samoubojstava. Prema njoj, minimalna satnica viša za jedan dolar znači i 3,5 posto manje samoubojstava.
Ne vjerujem da će se uspostaviti jedinstven postotak ili iznos, EK bi vladama mogla dati kriterije koje će morati ispuniti
DANIJEL NESTIĆ
Ekonomski institut Zagreb Zemlje u EU koje uopće nemaju minimalne plaće: Švedska, Finska, Danska, Italija, Austrija i Cipar