Boks je za nas metafora života – kako se boriti za sebe, a ne udarati ispod pojasa?
Kad sam prvi put čitao tekst, ‘vidio’ sam Filipa Vidovića u ovoj ulozi, otkriva Marko Torjanac
Što je život, a što kazalište? Dok ulazim u zamračenu dvoranu Scene Travno, na kojoj treba početi jedna od zadnjih proba za “Boksačko srce”, novu predstavu koja nastaje u koprodukciji Kazališta Planet Art i Teatra Rugantino, pred mojim očima iskrsava ofucani, starom dekom prekriveni naslonjač. Uz njega stari bolnički noćni stolić s lijekovima. Zbog tamnih šara na zidovima, zbog glumca našminkanog tako da mu se doda barem trideset godina, u mojoj glavi je slika staračkog doma izgorjelih zidova. Na sreću, nisam bila u pravu. Ali ni jako daleko.
Slučajan susret ‘pod ključem’
“Boksačko srce” djelo je njemačkog pisca Lutza Hübnera, o kojem Matko Torjanac, pokretač i ravnatelj Planet Arta, ujedno redatelj ove predstave i jedan od dvojice glumaca, kaže:
– Priča govori o borbi. Boks je metafora, drama tematizira životne borbe, one koje često sami i ne biramo, za koje često nismo spremni, a u kojima smo najveći neprijatelji sami sebi. No borba uvijek ima neka svoja pravila, to su ovdje neki važni životni principi. Mi, naravno, ne znamo koliko će u životu trajati koja runda, ali znamo da uvijek dolazi nova. O nama ovisi hoćemo li je dočekati spremni ili ne. Ta pravila borbe u ovom komadu proizlaze iz životnih vrijednosti, a prvo je pitanje za što se vrijedi boriti slijedeći životne principe koji nam omogućuju da se borimo viteški, da ostanemo maksimalno čisti i da ne udaramo ispod pojasa. Zato mi se čini najpreciznijim reći da ova predstava govori o borbenom kodeksu kroz boks koji je metafora za ljudski život. Naravno, Marko Torjanac, uoči večerašnje premijere u maloj dvorani Lisinski, ne želi otkrivati previše detalja priče u kojoj se junaci, jedan mlad i jedan star, susreću slučajno, stjecajem okolnosti i zatim grade odnos povjerenja, ali otkriva da u prvobitnoj asocijaciji nisam otišla daleko od biti: – Jedan od junaka jest boksač, ali na sceni nije boksački ring. Recimo da je ovo zatvoreni dio neke socijalne ustanove, tamo gdje drže one koji su malo opasniji, one za koje misle da moraju biti “pod ključem” – kaže Torjanac i dodaje:
– Predstava gledatelje vodi kroz živote ovih junaka. Iako govori o borbi, o tim teškim stvarima, ovo je u biti jedna topla priča, tijekom koje svaki gledatelj može provjeriti kako se on sam postavlja u nekim životnim situacijama koje zahtijevaju borbu.
Priča o društvu u cjelini
Marko otkriva da mu je tekst prije nekoliko godina preporučio prijatelj, ali je “Boksačko srce” bilo na čekanju.
– Budući da je zadnjih nekoliko predstava Planet Arta bilo intenzivno društveno angažirano, činilo mi se da je sada vrijeme da se vratimo nekoj intimnoj priči, kakve su obilježile početak rada ovog kazališta, poput, primjerice, “Zečje rupe”. No ovo je s jedne strane intimna priča, ali se ona, s druge strane, tiče svakog pojedinca i društva u cjelini – objašnjava Torjanac i otkriva kako je još kad je prvi put čitao tekst “vidio” Filipa Vidovića u drugoj ulozi. – Prošlu predstavu “Za umrijet od smijeha”, koja je postala veliki hit, a za koju se usuđujem reći da je najhrabrija predstava koja je progovorila o našoj stvarnosti, radili smo u koprodukciji s Teatrom Rugantino, a zato sam, misleći na Filipa, predložio Gordani (Gadžić – osnivačica Teatra Rugantino, ujedno i mama Filipa Vidovića, op. a.) da se i ovog prihvatimo zajedno. I Goga je to prihvatila – kaže Marko. Upoznajte stoga dva srca – u boksu života.