Hrvatska još uvijek nema stambenu strategiju
Svaki tjedan objavljivat ćemo priče o ljudima bez vlastitog doma
Sjete ih se u predblagdansko vrijeme. Obično i u predizborno. Možda će se zato i više o njima govoriti ove godine, priznaju li uopće oni koji ih obilaze da u Hrvatskoj nisu izolirani slučajevi, tek šačica nesretnika koje i statistika zanemaruje. Beskućnici, ljudi oboružani čvrstim vrećicama i razoružani nesigurnošću života, oni koji spavaju na kartonima u parkovima, griju se na beskonačnim vožnjama u tramvajima i ne mirišu baš najljepše. Pa se odmičemo. Okrenemo i glavu da vonj ne dopre do nas. Pa postanu na kraju nevidljivi ti ljudi kojih ionako po službenoj statistici u Hrvatskoj ima tek 584. Zapravo, bit će da nisu posve nevidljivi kad su se hodograma do beskućništva nedavno sjetili i u novom Ovršnom zakonu, s prijedlogom da blokirane građane ne deložiraju iz domova u zimskim mjesecima. Osim što je realnost u kojoj ih svaki dan sve više srećemo, skutrene u improviziranim zaklonima, u očiglednom raskoraku od statistike, osim „pravih“beskućnika i onih koji su smješteni po raznim prihvatilištima, svako je peto kućanstvo u Hrvatskoj u riziku od siromaštva, a time i potencijalnog ostanka bez krova nad glavom. Nepostojanje stambene strategije, ponovni bum cijena nekretnina, kakav je obilježio i razdoblje prije velike gospodarske krize, neregulirano tržište najma i niz drugih problema koji građane Hrvatske stavljaju s one strane priuštivog stanovanja razlog su za pokretanje nove akcije Večernjaka „Spasimo beskućnike!“.
Oni su najranjiviji, no izloženi su i svi ostali građani – priuštivo stanovanje jedan je od gorućih problema ovog društva. Večernji list već se pozicionirao kao medij koji otvara najbolnije i najvažnije društvene teme; problematizirali smo dužničko ropstvo i katastrofalan sustav ovrha. Sad nam je cilj ukazati na crne točke vezane uz stambenu politiku, otvoriti javnu raspravu i zajedno sa stručnjacima i odgovornim institucijama pomoći u iznalaženju strategije u kojoj će svaki građanin imati adekvatan dom – dom je, uostalom, u korijenu riječi – domovina.
‘Stambene štedionice bile su manje zlo nego banke, ali država je za taj novac mogla graditi 1500 stanova godišnje’
GOJKO BEŽOVAN prof. socijalne politike
Teško je povjerovati da Hrvatska u gotovo tri desetljeća svoje državnosti nije donijela strategiju stambenog zbrinjavanja. Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja krajem 2018. tek je pokrenulo aktivnosti na pripremnim radnjama za izradu stambene strategije.
Ne znamo broj beskućnika
Imamo neregulirano tržište sku- pog najma, s nezaštićenim podstanarima bez ugovorno riješenih odnosa, što je od 2000-ih do danas rezultiralo sustavnim stambenim zaduživanjem u bankama. Kriza, nezaposlenost i krediti u CHF-u problem su doveli do eksplozije: slijede masovne ovrhe, nerijetko i ovrhe nekretnina ili njihova prodaja u bescjenje. Novi val rasta cijena nekretnina, ali i najma, ponajprije zbog otkrivanja tržišnog potencijala dnevnog najma, dodatni je uteg i prijetnja priuštivom stanovanju. I dok su neki europski gradovi krenuli u zaštitu svojih stanovnika pa je Berlin, recimo, zakonski ograničio rast cijena najma privatnih iznajmljivača sljedećih pet godina, a trećinu stambenih potreba Züricha zadovoljavaju stambene zadruge, u Hrvatskoj ne postoji adekvatna regulativa ni kontrola tog sektora. Dom deseci tisuća obitelji traže izvan domovine. Uz sve veće socijalne razlike – naočigled raste broj beskućnika. Pravi broj im se ne zna; zapravo je i terminologija pogrešna jer se ne zbrajaju oni koji nemaju adekvatne uvjete stanovanja. Iz Ministarstva graditeljstva poručuju da su u sklopu pripremnih radnji za izradu stambene strategije napravili pregled tržišta nekretnina u kojem su vrlo detaljno analizirali stanje na tržištu nekretnina i priuštivost stanova.
– Bitno je napomenuti da u dugoročnom planu fokus stavljamo i na sve veće potrebe najma. U mjerama POS-a predviđen je najam i sad, ali idemo prema tome da omogućimo više takvih stanova. Upravo to će obuhvaćati dio naše stambene strategije – kažu u ministarstvu.
Petra Rodik, doktorica sociologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja se godinama bavi (pre) zaduženošću kućanstava, ističe da POS (program društveno poticane stanogradnje) nikada ni nije bio zamišljen kao socijalno zbrinjavanje.
– Iako je POS od svojeg uvođenja imao različite faze i forme, uvijek je polazio od dvije temeljne pretpostavke: prvo, da je cilj vlasništvo, a ne sigurno podstanarstvo, i drugo, da je put do vlasništva kupnja uz zaduživanje – kaže sociologinja.
Kad je posrijedi POS, u Hrvatskoj najviše profitiraju banke koje dobivaju klijentelu smanjenog rizika, barem prvih nekoliko godina dok koriste državne subvencije. U većini zemalja država gradi socijalne stanove i na posve drukčiji način organizira subvencioniranje.
– Da biste uopće bili kandidat za poticaje, morate biti kreditno sposobni. A što ćemo s mnogima koji to nisu? Na široj razini, budući da se u anuitetnim otplatama kredita u startu uglavnom otplaćuje kamata, aktualni model sufinanciranja kamata znači da država subvencionira zaradu banaka od kamata i građevinsku industriju. Iako kamate na kredite padaju, cijene nekretnina opet toliko rastu, između ostalog i zbog samog modela poticaja, da su i POS-ovi uvjeti, „povoljniji od tržišnih“, i dalje krajnje nepovoljni – ističe Petra Rodik, napominjući da, paralelno s tim, i podstanarstvo postaje sve nepristupačnije, posebno u turistički atraktivnim urbanim sredinama.
– Zato nimalo ne začuđuje da je dob napuštanja roditeljskog doma u Hrvatskoj među najvišima u Europi. Ako se postojeća stambena politika ne redefinira iz korijena, teško da možemo očekivati pomake nabolje – upozorava. Možda bi Hrvatska mogla iskoristiti novi moment da promijeni dosadašnju promašenu stambenu politiku, odnosno njezinu odsutnost: u drugoj polovici 2020. Njemačka preuzima predsjedanje Europskom unijom i jedna od najvažnijih tema njezina predsjedavanja upravo je problematika stambene isključenosti i beskućništva, priuštivog stanovanja. Vjerojatno će se otvoriti prilike za povlačenje više novca iz EU fondova u tu svrhu.
Gojko Bežovan, profesor socijalne politike koji predvodi hrvatski tim pri European Social Policy Network (ESPN) godinama se bavi baš ovom problematikom. Kaže da strategija stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj nije nikad donesena jer postoje jaki lobistički interesi u kojima dominira špekulativna gradnja. – Jedanput davno, kad su u Hrvatsku došle stambene štedionice koje su, nažalost, kolonizirale Hrvatsku, razgovarao sam sa šeficom jedne od njih. Rekla mi je da njih u Hrvatskoj ne zanima da stanovi budu jeftini. Pitao sam je što bi bilo kad bi njezin kolega u Austriji tako nešto rekao jer on je u Austriji osnovan da stanovi tamo budu jeftini, da budu pri- uštivi... – kritizira Bežovan već godinama i stambene štedionice, iako su, za razliku od banaka, od početka imale fiksne kamatne stope čime su njihovi klijenti bili manje izloženi rizicima u krizi. – Stambene su štedionice bile manje zlo u odnosu na banke, ali da smo onoliko novca koliko je država njima dala na ime premije uložili u program gradnje socijalnih stanova, mogli smo imati jedan solidan program gradnje socijalnih stanova, mogli smo graditi u nekim godinama i oko 1500 stanova godišnje – smatra Bežovan koji stambenu štednju kritizira i jer smatra da ju je država namijenila relativno bogatim građanima koji mogu štedjeti, kaže, po načelu sv. Mateja: “bogati će biti sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji”. Bežovan je vrlo izravan, poručuje da nam je, poslije lopovske privatizacije, najveći problem skupo zaduživanje građana stambenim kreditima, od kojih su mnogi bili u CHF-u, za jako skupe stanove. – Tu je hrvatsko društvo puklo, obitelji su se raspadale, ovršavane su... Tko se pitao u Hrvatskoj kakva je perspektiva djece koja odrastaju u obiteljima koje su ovršene i deložirane jer nisu mogle otplaćivati stambeni kredit? – zadire u jedan od uzroka beskućništva. Neodrživim smatra i koncept stjecanja stana zaduživanjem na početku karijere.
Ukinuti porez na prvi dom
Trebalo bi, predlaže, potpisati nacionalnu peticiju za priuštivo stanovanje, da ukinemo porez na kupnju prvog doma.
– Zdravko Marić ga je uveo, a to je sramotna stvar. Vani, ne samo da bi ih oslobodili tog poreza nego bi im dali novac. To je država koja ima smisla, a riječ domovina dolazi iz riječi – dom – poručuje Bežovan.
Ivan Ostojić, član uprave Wüstenrot stambene štedionice, također je kritičan prema neodgovornoj ponudi financijskih proizvoda, kakvom smatra CHF kredite, u odnosu na plansko i odgovorno zaduživanje kakvim drži ono u stambenim štedionicama. – Većina kreditnog portfelja stambenih kredita prilično je rizična i podložna promjenama s obzirom na dominantno ugovorene promjenjive kamatne stope. Trenutačno smo u fazi niskih kamatnih stopa, ali ta faza neće trajati vječno, a stambeni krediti uglavnom se ugovaraju na ročnost dulju od 15 godina – kaže Ostojić.
Postavlja pitanje zašto sve dosadašnje Vlade nisu iskoristile potencijal stambenih štedionica pa daje i odgovor:
– Političari se sustavno zalažu za isplate velikih subvencija manjem broju građana, a smanjuju subvencije koje su male i dostupne velikom broju građana i kojima se na nikakav način ne može manipulirati.
O rizičnosti stambenog zbrinjavanja zaduživanjem uz promjenjive kamatne stope i uz valutnu klauzulu hrvatski su građani naučili na teži način. CHF krediti mnoge su doveli do ovrha, a nerijetki su doslovno ostali bez krova nad glavom. Naravno, uzroci beskućništva raznoliki su i protežu se od loših financijskih procjena do nesretnih sudbina, bolesti i rizičnog ponašanja, no država za svoje najranjivije građane mora naći rješenja, a rješenje nije – konstatirati da postoje samo u tragovima. Odsad ćemo je svaki tjedan podsjećati na to!
‘POS je uvijek imao dva cilja: vlasništvo, a ne sigurno podstanarstvo, a put do vlasništva je kupnja uz zaduživanje’ PETRA RODIK sociologinja
‘Političari se zalažu za isplate velikih subvencija manjem broju građana, a smanjuju male subvencije za mnogo ljudi’ IVAN OSTOJIĆ član uprave Wüstenrot stambene štedionice