Visoka cijena tajnovitosti – zašto je moćni Bruxelles čarobnjak iz Oza
Jak na prvi pogled, ali zapravo vrlo osjetljiv i krhak regulator koji ovisi o interesima članica i njihovoj spremnosti na kompromis
Na dan kad je Ujedinjeno Kraljevstvo, koje nije bilo ujedinjeno u odluci da napusti Europsku uniju, prošli tjedan odbrojavalo posljednje sate do formalnog izlaska, jedna je žena, za potrebe teksta nazvat ćemo je Anna, svodila račun o svojem životu. Tu je suprug, brak im je dobar, dvoje djece, kuća na jugozapadu Engleske u mjestu ugodnom za život. Posao je ispunjava i nije loše plaćen, dapače. Više puta godišnje odlaze na godišnji odmor u inozemstvo, što je za Britance postao normativ i pokazatelj minimuma dobrog života, pa su tako u jednoj školi na sjeveru Engleske, u pokušaju da identificiraju djecu iz obitelji slabijeg imovinskog stanja, podijelili učenicima upitnik sa samo tri pitanja: jesi li ponekad gladan, ima li tvoja obitelj perilicu suđa i treće, o tom famoznom “foreign holidayu”, provodiš li odmor u inozemstvu? Sve u svemu, ugodan život.
Laž iz Hrvatske
Ipak, Anni nije bilo ugodno. Nimalo. U Britaniju je došla početkom 2000-ih iz Italije. Radila je za vladu, a boravak u Londonu trebao je biti tek jednogodišnji, no upoznala je muškarca koji će joj kasnije postati suprug, našla novi posao i jednostavno ostala. Doduše, kaže, vagali su gdje će živjeti – nije Italija ispala iz kombinacije jer se suprug jednako lako mogao preseliti u njezinu domovinu, no činjenica da su to bile godine Silvija Berlusconija, što nije njezin izbor, prevagnula je u korist Engleske. Dvadeset godina kasnije nju je na dan Brexita obuzela anksioznost, proživljavala je pravi egzistencijalni “angst”. Pretjerivanje? Teško. Nije ona jedina koja se tako osjećala – Anna je prototip europskog državljanina, ona je ideal i utjelovljenje najviših ideala slobode svih vrsta kretanja, okosnice europskog projekta. I shodno tome, izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU podrio je njezin identitet izgrađen na tim nadnacionalnim pravima. Cijeli je niz europskih građana, ili državljana, koji se tako osjećaju. Njima svijet nije implodirao, nego se raširio ulaskom njihove države u EU. S druge strane, ta eksplozija prava i mogućnosti koje koristimo (ali možda ih više ni ne percipiramo kao europske – treba samo pogledati studente kojima je program razmjene Erasmus gotovo kao urođeno pravo) koegzistira cijelo vrijeme s još rasprostranjenijim, gotovo provincijskim (pokušajmo taj pojam ne shvatiti potpuno negativno) i fragmentiranim zanimanjem o Uniji koji se sveo na to da se o EU govori samo na razini onoga što je važno za pojedinu državu. Kad Europska komisija svakog radnog dana u podne bude odrađivala redoviti brifing za novinare, većina će pitanja novinara iz do jučer bloka od 28, a sada 27 država, kao i novinara izvan EU, reflektirati taj sentiment te će tvrdoglava pitanja o tome da Komisija komentira izbor nekog nacionalnog premijera, što ona, naravno, nikad ne čini, osim pristojnih čestitki uvelike nadmašivati pitanja o široj slici ili zajedničkim odlukama. Svake godine donose se stotine regulativa i direktiva koje u konačnici, preuzimanjem u nacionalno zakonodavstvo, izravno utječu na živote svih građana EU, pa tako i Hrvata, ali velika slika ne postoji jer se konstantno servira kroz nacionalnu agendu ili prizmu domaće politike. Iznimka su teme koje političari uspiju “spustiti” na nacionalnu razinu, posebice ako se postave kao zaštitnici hrvatskih interesa, kao što je, primjerice, napravila Biljana Borzan s temom o zaštiti potrošača. U toj dihotomiji svojstvenoj cijelom bloku živi i Hrvatska. Nije ušla u najboljem trenutku, ekonomska kriza i kašnjenje s članstvom oduzeli su hrvatskim građanima mogućnost da u punom smislu uživaju u “sedam debelih godina”, ali krivo bi bilo reći da koristi nema ili da hrvatski građani ne koriste prava ili mogućnosti, i pritom ne mislimo samo na iseljavanje. Može ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman govoriti o tome da bi novinari trebali više pratiti predsjedanje, ali velikog apetita za to i nema. A zašto? Da, EU je izuzetno kompliciran. Parlament, Komisija... A što je onda
koledž ili kolegij povjerenika? I tko zapravo donosi odluke? Hrvatska sad predsjeda Vijećem EU. Ili Europskim vijećem? Razliku između tog tijela Unije i paneuropske organizacije ne znaju ni oni koji bi je morali znati po prirodi posla. Previše je svega toga, previše je i direktiva i neformalnih sastanaka ministara pa formalnih, pa summita, pa Vijeća i ideja o kojima se govori, a koje se tek nakon dugog i vrlo često iznimno teškog procesa provode u zakone. No nije tako fragmentirana slika EU samo nesretna nego i opasna jer se nikako ne može utjeloviti kao cjelina među građanima. Neki će reći, ni ne treba. No možda bi ipak trebalo u kontekst staviti one plave oznake na gradilištima diljem Hrvatske uz koje piše da je projekt, bio to lokalni vodovod ili rotor u Zagrebu, sufinanciran sredstvima EU. Naravno da u svemu ovome ni najmanje ne pomaže činjenica da su procesi EU vrlo često netransparentni. Pozicije država članica su tajne, tako da je i utjecaj građana i javnosti na njih minimalan, osim posredno, preko jedinog izravno biranog tijela, Europskog parlamenta. I kad je izgledalo da će se prekinuti praksa dogovora o čelnicima Unije iza zatvorenih vrata, što izuzetno iritira građane, velike države odbacile su koncept Spitzenkandidata i ponovno napravile po svome. Taj demokratski deficit Unija desetljećima ne može otkloniti. Ta tajnovitost pri donošenju odluka (koja je potrebna jer se do konačnog rješenja mora doći konsenzusom svih članica, a prevelika otvorenost smanjuje mogućnost popuštanja u stavovima, ali i otvara vrata domaćim političkim obračunima koji bi onda dodatno otežali dogovor na razini EU 27) opet otvara vrata raznim interpretacijama, poput one da je Hrvatska bila protiv ukidanja roaminga, te podrivaju povjerenje i u nacionalne i u vlasti EU. Velika je to cijena jer tajnovitost i izostanak rasprave u državama članicama samo potpiruje sliku o Bruxellesu kao otuđenom, skrivenom poglavaru i kontroloru sudbine manjih država. Nekad Beč pa Beograd, a sada Bruxelles kroji živote. Taj moćni Bruxelles zapravo je čarobnjak iz Oza, jak na prvi pogled, ali zapravo vrlo osjetljiv i krhak regulator koji ovisi o interesima članica i njihovoj spremnosti na kompromis. U takvoj fragmentiranoj i predrasudom obojenoj slici Unije ona postaje idealno sredstvo manipulacije. Nedavno je Europska komisija objavila da je jedna od pet najvećih laži koje su lani plasirane o Europskoj uniji došla iz Hrvatske, a riječ je o tome da zabranjuje sušenje rublja obješenog na užad na pročeljima kuća, odnosno tiramol ili štrik. Da bi stvar bila gora, u hrvatskom slučaju nije riječ medijskoj (ne)namjerno krivoj interpretaciji europskih zakona i pravila, nego o službenom objašnjenju iz Grada Kaštela, jednog od onih koji su zabranili taj od pamtivijeka poznat način sušenja odjeće. Egida “to traži EU” postaje krovni termin pod koji političari iz vlasti pokušavaju sakriti nepopularne poteze, svaljujući krivnju na Bruxelles, tu nadnacionalnu supertvorevinu u kojoj države nemaju pravo glasa, bilo da je riječ o siru i vrhnju, sušenju rublja, zabrani starih sorti sjemena povrća ili pak uvođenju razdjelnika za grijanje.
Zabranjuje igrališta?!
Uz bok rublju iz Hrvatske, lani su se našle i priče iz Austrije o tome da se tijelo Nikkija Laude mora ekshumirati jer EU traži da svi grobovi budu obloženi betonom, ona iz Finske da Bruxelles zabranjuje nogomet, ona iz Češke da EU zabranjuje noževe-skakavce pa više nema skupljanja gljiva te tvrdnja iz Francuske da ne samo da EU regulira veličinu krastavaca nego i veličinu grudnjaka. Uostalom, britanski premijer Boris Johnson kao dopisnik iz Bruxellesa rodonačelnik je takvog izvještavanja koje je oblikovalo mišljenje građana o Uniji iz koje su naposljetku i izašli. Njegov brat Jo Johnson, zagovornik ostanka u EU, na naše je pitanje kako komentira namjerno ridikulozno izvješćivanje svog brata i koliko je ono utjecalo na javno mišljenje, samo odgovorio: “Pisao je ono što su čitatelji željeli čitati”. Jer, priznajmo, puno zanimljivije zvuči priča da, primjerice, EU zabranjuje dječja igrališta nego izvještaj o tome da su doneseni standardi koje moraju zadovoljavati penjalice, klackalice i ljuljačke da bi djeca bila sigurnija. Ali tko će čitati ili slušati o specifikacijama materijala kad je lakše zgražati se nad prereguliranim odredbama i apsurdnim odlukama, dok se istodobno očekuje da prijevoznik plati ako prometalo kasni, ili uživa u piletini koja nije tretirana klorom ili pak da jaknu kupljenu u internetskoj trgovini kupac može vratiti u roku od 14 dana bez ikakvih pitanja, objašnjenja i opravdanja. Mislili su tako i Britanci. Sada će se vidjeti je li točna tvrdnja po kojoj živi većina Europljana, uključujući i Hrvate: “Nešto ti ne nedostaje sve dok to ne izgubiš”.