Podaci kažu da je broj ubojstava tijekom 2018. i 2019. najniži u posljednjih 20 godina
građani osjećaju ugroženima jer se svatko od nas može zateći u krivo vrijeme na krivom mjestu – kaže Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost.
Ubojstva, palež automobila, droga, iznude, prijetnje... kaznena su djela koja utječu na percepciju sigurnosti kod građana, pogotovo kada je riječ o događajima koji su zbog ovih ili onog razloga jako medijski eksponirana ili ako je riječ o događajima koji su produkt obračuna raznih kriminalnih skupina. I tu dolazimo do još jednog problema priče s policijskim statistikama. Naime, one hladno bilježe te događaje, no rijetko kada se raščlanjuju motivi koji stoje iza tih događaja ili uzroci koji su do njih doveli. U MUP-u će se pohvaliti da je u 2018. i 2019. zabilježen najmanji broj ubojstva u posljednjih 20 godina, što je statistički točno. Navest će podatak da su u te dvije godine ukupno zabilježena 52 ubojstva, dok ih je primjerice od 2000. do 2016. godišnje bilo oko 60, a prije 2000. nekih godina znalo ih je biti i više od 100 godišnje.
Najviše ubojstva u Zagrebu
Gledano po najvećim policijskim upravama – Zagreb, Split, Osijek i Rijeka – godišnje najviše ubojstava ima u Zagrebu. Lani ih je tako bilo šest, kao i 2018., dok ih je 2017. bilo devet. Na području PU splitsko-dalmatinske lani su se dogodila četiri ubojstva, koliko ih je bilo i 2017. dok su se 2018. dogodila dva. Na području PU osječko-baranjske lani su se dogodila četiri ubojstva, godinu prije jedno, a 2017. tri. Iz policijske statistike ispada i da se ljudi najmanje ubijaju na području PU primorsko-goranske jer se tamo lani i 2018. dogodilo po jedno ubojstvo, dok su se 2017. dogodila tri. MUP će se pohvaliti podatkom da u tri posljednje godine nisu imali tzv. mafijaška ubojstva, koja u pravilu godinama ostaju neriješena. Kazat će i da su na području spomenutih policijskih uprava više od 50 posto ubojstva počinile žrtvama bliske osobe. Tko su počinitelji u preostalih 50 posto ubojstva, u MUP-u ne objašnjavaju, kao što ne objašnjavaju ni čime su ta preostala ubojstva bila motivirana. Jer oni takve statistike na vode, a motiv je, kažu svi policijski priručnici svijeta, jedna od najvažnijih stvari za slaganje mozaika ubojstva i hvatanje počinitelja. Doduše, MUP se već dulje vrijeme u godišnjim statistikama hvali podatkom da su im na godišnjoj razini sva ubojstva razriješena. No to je slučaj samo kada imaju ubojstva, po uvjetno rečeno, poznatim počiniteljima, odnosno kada im počinitelji dolaze iz obiteljskog, prijateljskog ili poznaničkog okruženja žrtve. Ako su im žrtva ili počinitelj došli iz kruga organiziranog kriminala ili ako ubojstva imaju neku političku pozadinu, u pravilu ta ubojstva ostaju nerazriješena, gotovo zauvijek. Još je gore što, ako ponekad i uhvate neposrednog počinitelja, rijetko kada otkriju naručitelja. U MUP-u će se pravdati da je u takvim situacijama riječ o složenim kaznenim djelima, u kojem su počinitelji profesionalci koji iza sebe ostavljaju malo tragova. Kazat će da žrtve, ako im se prije toga prijetilo, to nisu prijavile jer je riječ o okruženjima koja ne vole surađivati s policijom i u kojima vrijedi zakon šutnje. Iako je to u načelu točno, postoji i druga strana priče koja se tiče načina na koji policija obavlja svoj posao. – Policija se već godinama bavi nekim sporednim stvarima. Oni ne istražuju prave zločinačke grupe koje se bave iznudama, drogama, švercom oružja, cigareta, organiziranim gospodarskim kriminalom... To se ne istražuju jer nema političke volje, a cijeli sustav funkcionira po političkoj podobnosti, a ne stručnosti. To dovodi do zatrovanih međuljudskih odnosa, jer svatko svakome radi o glavi, a posljedica toga je da se sustav bavi sobom, a ne problemima. U konačnici, već godinama se policija ne bavi uzrokom nečega, već samo posljedicama – kaže Cvrtila.
U posljedice o kojima govori ubraja se i palež vozila, što je posljednjih godina postalo vrlo popularno, a u kriminalnom se miljeu to smatra nekom vrstom upozorenja. Konkretne brojke kažu da je u Hrvatskoj 2017. namjerno zapaljeno 69 vozila, a počinitelji su nađeni u samo 10 slučajeva. Godinu poslije namjerno su zapaljena 64 vozila, a nađeno je samo osam počinitelja, dok je lani namjerno zapaljeno 65 vozila, a nađeno je devet počinitelja.
Teško je povjerovati
Najviše je vozila, kaže policija, namjerno zapaljeno na području Zagreba, po 23 u 2018. i 2019. te 22 u 2017. Slijedi PU splitsko-dalmatinska, u kojoj je lani namjerno zapaljeno 14 vozila, godinu prije 21, a 2017. 16. Na području PU primorsko-goranske lani je namjerno zapaljeno jedno vozilo, godinu prije dva, a 2017. četiri. PU osječko-baranjska je svojevrsni fenomen jer policijske statistike kažu da tamo u protekle tri godine nije namjerno zapaljeno ni jedno vozilo!? E sada, kada se zna da su
Policija se već godinama bavi nekim sporednim stvarima. Ne istražuju prave zločinačke grupe ŽELJKO CVRTILA stručnjak za sigurnost
namjerni paleži vrsta upozorenja te kada se isto tako zna da na području PU osječko-baranjske, barem prema neslužbenim policijskim izvorima, pisanju medija i sudskim postupcima koji su u tijeku, djeluje jedna od najjačih organiziranih kriminalnih skupina u zemlji, policijske statistike nemaju previše logike. Kao što logike nema ni podatak da je u protekle tri godine u Hrvatskoj u prosjeku godišnje izgorjelo oko 700 vozila ta da policija smatra da je samo 10 posto od tog broja namjerno zapaljeno, dok su u ostalim slučajevima uzrok požara bili tehnički kvarovi. Istina je da se po hrvatskim cestama voze u prosjeku 13 godina stara vozila, no teško je povjerovati da svake godine zbog tehničkog kvara izgori više od 600 vozila. Pogotovo kada i policija priznaje da su paleži vozila događaji koji izazivaju veliku pozornost javnosti te produbljuju osjećaj nesigurnosti kod građana. Usto, navode i da se namjerno zapaljena vozila najčešće pale zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, no priznaju da su u Splitu i Zagrebu, na koje otpada 50 posto svih namjerno zapaljenih vozila u Hrvatskoj, lani razriješili i neke paleže koji su imali veze s organiziranim kriminalom. Inače, od 68 namjerno zapaljenih vozila na području Zagreba u posljednje tri godine policija je našla sedam počinitelja. Što se tiče Splita, tamo je u tri godine namjerno zapaljeno 51 vozilo, a otkriveno je pet počinitelja, dok je na području Rijeke u tri godine namjerno zapaljeno sedam vozila, a nađena su dva počinitelja.
Osijek bez kokaina
Iako je više nego vjerojatno da sva namjerno zapaljena vozila vjerojatno imaju veze s miljeom organiziranog kriminala, kada MUP upitate koliko organiziranih kriminalnih skupina ima u Hrvatskoj te koliko broje članova, odgovorit će vam da to nije podatak za javnu uporabu. S druge strane, Europol, kao krovna europska policijska agencija, nije tako tajnovita, pa u svojim godišnjim izvješćima redovito navode da na području Europe djeluje 5000 organiziranih kriminalnih skupina. Preciziraju i čime se bave, pa kažu da se trećina od njih bavi isključivo drogom, a dok preostale dvije trećine uz drogu rade i neke druge kriminalne poslove. Takva preciznost u MUP-ovim statistikama ne postoji, no zato će se vrlo vjerojatno naljutiti kada ih upitate zašto PU splitsko-dalmatinska od 2013. nije prijavila ni jednu organiziranu skupinu koja se bavi preprodajom droge. I to usprkos činjenici da je PU splitsko-dalmatinska u protekle tri godine u prosjeku imala oko 1900 zapljena svih droga godišnje. No problem je sa statistikama zapljene droga u tome što u njih ulaze i zapljena nekoliko grama, kao i zapljena stotina kilograma. Statistički sve to ima istu vrijednost u ukupnom godišnjem zbroju zapljena droge kojih je u Hrvatskoj 2017. bilo 11.123, godinu poslije 11.268, a lani 10.843. Iz tih skupnih statistika može se zaključiti da se u Hrvatskoj najviše konzumira marihuana, jer je broj zapljena te droge u protekle tri godine na području Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke od 180 do 1736 godišnje. Prva brojka odnosi se na područje Osijeka 2018., a zadnja na područje Zagreba iste godine. No iako se policija hvali da su 2019. u Hrvatskoj 1144 osobe prijavili zbog 2871 djela zloporabe droge, što je više no 2018. kada su 1094 osobe prijavljene zbog 2274 djela zloporabe droge, statistika zapljena im je pomalo čudna. Tako na području Osijeka 2017. nisu imali ni jednu zapljenu kokaina, a na području iste uprave 2017. i 2019. nisu imali ni jedne zapljene heroina. Malo je to nelogično jer je Hrvatska jedna od zemlja kojom prolazi tzv. balkanska ruta, odnosno kojom heroin iz Afganistana i Pakistana dolazi na tržište EU. Nadalje, iz statistika proizlazi i da se hrvatska policija uglavnom bavi sitnom, uličnom preprodajom droge, dok joj izmiču velike narkoribe. A to ja zabrinjavajuće jer su obračuni među narkokartelima posljednjih godina postali brutalni i prelili su se i na europske ulice, na što upozorava i Europol. Hici koji u takvim obračunima lete zrakom počesto pogode i nevine građane, nakon čega policija, bilo koja, teško može uvjeriti javnost da je riječ o izoliranom incidentu u inače jako sigurnoj zemlji.
Dok MUP smatra da podatak o tome koliko u Hrvatskoj ima kriminalnih grupa nije za javnu objavu, Europol taj podatak ne taji pa kaže da ih u EU ima 5000