Plenković bi svoj važan govor o ustaštvu trebao ponoviti i na Trgu žrtava fašizma, u HDZ-u

Ne znam koji put citirat ću vrlo važnu poruku iz pisma kojim se Hrvatska biskupska konferencija obratila javnosti u svibnju 1995. u povodu pedesete obljetnice završetka Drugog svjetskog rata. Uz sva biskupska vrludanja i izvrdavanja, u tom pismu poput svijeće visoko podignute u tami svojom jasnoćom i ispravnošću, ljudskom i kršćanskom, sjaje ove rečenice: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici.” Kako se treba sjećati žrtava drugih zajednica da bi ih se moglo žaliti i kako se treba sjećati krivnje u vlastitoj zajednici da bi je se moglo uvijek iznova priznavati, okajavati i ubuduće sprečavati, demonstrirao je 5. veljače Andrej Plenković održavši jasan govor u krugu zagrebačkog Studentskog centra na otvaranju izložbe “Ako tebe zaboravim... – Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz”. Predsjednik Vlade RH i vladajućeg HDZ-a podsjetio je najprije na povod toj izložbi: Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta koji je ove godine, 27. siječnja, imao posebnu važnost zbog 75. godišnjice otkako su na taj datum 1945. snage savezničke sovjetske Crvene armije oslobodile zloglasni nacistički koncentracijski logor Auschwitz – Birkenau i onih nekoliko tisuća logoraša koji su ih uspjeli živi dočekati na jednom od tih strašnih mjesta gdje su u prethodne četiri godine ubijani milijuni. “Naša generacija, koja je, unatoč svemu, prije nepuna tri desetljeća doživjela ratne strahote i povratak etničkog čišćenja na tlu Europe, ima dodatnu odgovornost u jasnoj osudi tog bezumlja u kojem je negacija čovječnosti doživjela vrhunac”, rekao je premijer Plenković.

Osuditi hitlerovski njemački nacizam opće je mjesto i nikakav problem za bilo kojeg hrvatskog političara s bilo koje strane političkog spektra. Ali Andrej Plenković potom je progovorio o našem, hrvatskom sudioništvu u zločinu holokausta. Objasnio je zašto je izložba, koju je “na inicijativu Ministarstva kulture priredio Hrvatski povijesni muzej”, postavljena baš u Francuskom paviljonu: “Ovaj prostor, koji danas vrvi studentskim životom, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je mjesto osobitog stradanja Židova iz Zagreba i drugih hrvatskih krajeva, ispred kojega su – skriveni od pogleda, uz prugu – bili sabirani i deportirani željezničkim vagonima u koncentracijske logore.” Osuditi deportacije Židova iz NDH u nacističke logore gotovo je također opće mjesto i uglavnom nikakav problem većini hrvatskih političara. No Andrej Plenković je onda rekao i ovo: “Današnja izložba otvara se u Francuskom paviljonu jer je ovo mjesto s kojeg su naši sugrađani, Židovi i ostali, deportirani ne samo u Auschwitz nego još u većem broju u logore i mjesta egzekucije na području NDH – posebno u Jasenovac.” A onda, opominjući sebe i nas da prestajemo biti ljudi kada takve stvari zaboravljamo, Andrej Plenković dodao je i ovo: “Zaboravljamo svaki put kada propustimo jasno progovoriti o holokaustu, i osobito o tragičnim posljedicama nedemokratskog, totalitarnog i rasističkog ustaškog režima u Hrvatskoj od 1941. do 1945.” Ne baš svim, ali mnogim hrvatskim političarima ipak ne pada teško osuditi zločine protiv Židova, čak i one ustaške. Zato je u govoru Andreja Plenkovića bila osobito važna i sljedeća vrlo jasna rečenica: “U tome je vrijednost ove izložbe jer jasno ukazuje na sustav terora uspostavljen na području Nezavisne Države Hrvatske protiv židovskog, srpskog i romskog stanovništva, te protiv hrvatskih antifašista i demokrata, koji su protiv toga bili ustali.” Barem u ovoj prigodi hrvatski je premijer izdržao i prošao ispit onog važnog pitanja postavljenog na početku. Ali baš kao što je biskupska izjava uzor koji često mnogi biskupi prvi ne slijede, tako je i Andrej Plenković istodobno i predsjednik HDZ-a, stranke koja je u premnogim prilikama bila i jest vinovnik, ili barem što voljni, što prešutni sudionik u širenju svih onih smutnji i laži koje kod nas dovode ne samo do tog zaborava koji nas čini neljudima, nego i do onog što je sušta suprotnost istinskom sjećanju i priznavanju kolektivne odgovornosti. Ta suprotnost je revizionizam u opsegu od relativiziranja do negiranja samog zločina, pa time i njegovih žrtava. Baština tog HDZ-a i njegovih povremenih ekstremnije desničarskih satelita je i promoviranje takvog “domoljublja” i takve “državotvornosti” koja će vrlo spremno zažmiriti na identifikaciju s onom drugom, zločinačkom i gubitničkom stranom europske i hrvatske povijesti – s ustaštvom.

Ovo u Francuskom paviljonu je bio, nema sumnje, europski Plenković koji je pod osobitim povećalom kao premijer države koja trenutačno predsjeda Vijećem Europske unije. Ja se nadam da će taj europski Plenković osvojiti i novi mandat kao predsjednik HDZ-a. Ali ne tako što će “među svojima” sam sebi skakati u usta, nego tako što će i njima držati iste takve govore te i u vlastitoj stranci promicati iste one vrijednosti i isto ono pamćenje za koje je digao glas u Francuskom paviljonu. Ove 2020. godine Ministarstvo znanosti i obrazovanja dodjeljivat će napokon novac školama čiji se ravnatelji i profesori odvaže uputiti svoje učenike u Jasenovac na edukaciju o onome o čemu je neki dan govorio premijer Plenković. Kažem odvaže, jer takve ekskurzije u postojećoj moralno-političkoj klimi nešto su što se svim silama i sredstvima prije obeshrabruje nego potiče. Takvu klimu neće promijeniti jedan govor nego dosljednost i odvažnost kakvu očekujemo i od premijera Plenkovića. “Ako tebe zaboravim – prestajem biti čovjek”, rekao je premijer pred sjenama žrtava ustaškog “domoljublja” i “državotvornosti”. Sad još samo da nastavi tako govoriti i na Trgu žrtava fašizma kad iz podruma HDZ-a opet počnu puzati van duge sjene ubojica tih žrtava. Ako zaboravi – sam se je osudio.

Premijer je vrlo jasno govorio na otvaranju izložbe o holokaustu