Toksična zemlja: otpadnici iz Vlade samo se presele na drugu stranu Markova trga
Ozbiljne države imaju kompetentne, dobro oblikovane i opremljene institucije koje prate kretanja novca i imovine pa se ni njihovi ministri ne moraju posebno brinuti da u javnosti ne ispadnu siromašniji, ili manje bogati, nego što stvarno jesu
Dobre države na svom su terenu isto što i dobri suci na nogometnom igralištu – to bolje ako ne sjeckaju igru i puštaju igračima da se natječu u propisanim granicama. Da nastupe kad treba, a da ne nastupaju kad ne treba. U nogometu na licu mjesta sve rješava jedan sudac i par njegovih pomoćnika, a odnedavno i prizivni sud koji s pomoću nepristrane tehnologije uspostavlja konačnu pravdu, ondje gdje je ona narušena, ili pristranošću čovjeka, ili njegovom ograničenom sposobnošću da razlikuje ruku od ramena, ili glavu od lakta. Kako je krenulo, možda se najvažnija sporedna stvar na svijetu zaigra bez sudaca na terenu, samo s aparatima iz kabina koji će mjeriti intenzitet sudara i pravce kretanja lopte i igrača. Budu li se uskoro automobili kretali bez vozača i bude li to smanjilo troškove, možda i žrtve u prometu, o tome se ne govori, zašto se i nogomet ne bi igrao bez sudaca. Tko zna, možda se jednom zaigra i bez igrača; samo da ne bude nogometa i bez publike, to bi bio kraj jedne balade u kojoj je radi zabave i novca dopušteno i ono što je drugdje zabranjeno.
Države su, pak, ozbiljnija stvar od nogometa; zato što imaju stotine tisuća zaposlenika, što imaju mrežu od nekoliko tisuća institucija i što imaju milijune državljana. Tako će ostati, do daljnjega. Nije država samo nekoliko poglavara ili glavešina, koji stalno nastupaju u njezino ime. Nekoć je jedan kralj mogao reći: “Država, to sam ja“, i da to dugo vremena ne izaziva nikakvu revoluciju; ni danas svi ljudi ne mogu govoriti: „Država, to smo mi“, jer ljudska bića još uvijek nisu ravnopravna, usprkos bitkama koje su preci dobivali i gubili, da bi se smanjile socijalne i političke razlike. Ni Hrvatima se nije lako odrediti prema svojoj državi: ne znaju bi li se i dalje radovali što je imaju, kad je tako dugo nisu imali, ili bi plakali, što svaki dan ponovno otkrivaju da su i oni kupovali mačka u vreći, kao i svi drugi narodi prije njih. Postoje razni pogrdni izrazi o tome što je narod bez države, i oni bi se mogli primijeniti i na Hrvate, da je Zvonimirova kletva potrajala dulje od tisuću godinu. Sa svim što se događa s hrvatskom državom, osobito u posljednje vrijeme, kad se i sama pretvara u jednu veliku aferu, ruku na srce, ne može se sasvim isključiti da se kletva ne produljuje.
Afere štete svima
Nisu Hrvati posebno kažnjeni kod stvaranja svijeta; njima je Stvaratelj, kad se uvjerio da ih je zakinuo, dao naknadno elitni komad zemlje koji je bio namijenio sebi, za odmor. Najbolje, dakle! Možda sve i nije bilo tako, ali su veliki domoljubi dobro smislili cijelu priču, da opravdaju zašto je Hrvatska i danas Lijepa Naša. Da je i nisu otkinuli od zlatnih Božjih rezervi, Hrvati su kod raspodjele dobili lijepi kutak na kome su prvo izgradili Domovinu, a onda i Državu. Ne mogu se, objektivno, nikome tužiti; problem je što su im drugi određivali mjeru, pa Hrvati državu nisu doživljavali svojom; stvorilo je to kod njih jednu pozitivnu crtu, da su pošto-poto htjeli imati svoju državu, i jednu manje pozitivnu, da nisu imali iskustva kako se njome upravlja. Kad su je jednom dobili, trebali su proći državotvornu školu; sve bi bilo u redu, da se školovanje odvijalo u normalnijim prilikama, bez vanjske agresije i bez rata, i da su mogli prolaziti sve demokratske razrede, uredno, bez popravnoga. Stjecali su visoke diplome, dostatne i za ministarske položaje, ali nisu naučili neke praktične vještine upravljanja, recimo, kod popunjavanja imovinskih kartica. Država se zbog toga trese, možda više od srama nego iz straha! Ako ih stvarno ne znadu ispuniti, onda ostavljaju dojam nekompetentnosti; ako ne žele ispuniti kako treba, djeluju neodgovorno; a ako misle da je to nevažno, podcjenjuju građane koji ih plaćaju. Ni u kom slučaju nije dobro, a sasvim je nepotrebno tolikih i takvih psihodrama u državnoj vlasti. Mogli su potpisnici krivim ili nepotpunim podacima zamračivati imovinu, da sami time ništa ne dobiju, a pritom naruše ugled Vlade i države, koliko i vlastiti ugled. Kako će upravljati državom, ako nisu u stanju vladati vlastitom imovinom!
Trebalo je vremena da se nove vlasti i u Hrvatskoj uvedu u tajne države; učenje, međutim, poslije 30-godišnje prakse prerasta u mučenje. Što se sve neće otkriti u državnoj vlasti, na njezinu štetu i na sveopću žalost? I da visokopozicionirani direktor kupuje bespravno stan po povlaštenoj cijeni, kao da je i sam siromah, i da visokopozicionirani policajac juri cestama kao da je za upravljačem osobno Manuel Fangio, i da visokopozicionirani političar mulja s imovinom kao da su oko njega same budale koje će u to (po) vjerovati. Nisu to više dječje bolesti neiskusne države; to su već ozbiljnije dijagnoze neodgovornih vlasti (u množini) koje nisu u stanju prerezati pupčanu vrpcu koja pravni sustav odvaja od naslijeđenog voluntarizma. Ispada da je sve dopušteno u ovoj zemlji; tko malo zgriješi, može i nastradati; tko zgriješi puno, promijeni radno mjesto i ostane na visokoj državnoj plaći! Iz tog vulkana, pred izbore suklja nova lava, ispod površine izbijaju nečiste podzemne vode, ne zbog klimatskih promjena na planetu, nego zbog hrvatskih političkih zagrijavanja. Ozbiljne državne stvari u takvoj se borbi spuštaju na razinu neozbiljne polujavne borbe. Sve je teže razlikovati koga podzemne vode ugrožavaju više, one koji u njima dobro plivaju ili one koji se u prljavštini utapaju. Afere, objektivno, štete svima, čak i da su stvarne: štete državi, jer narušavaju njezin autoritet; štete vlastima, jer ugrožavaju njezinu vjerodostojnost; štete politici, jer ruše povjerenje građana; štete i samim građanima, jer se i sami moraju kupati u prljavim vodama, da bi, koliko je do njih, sačuvali zdravo dijete. Od svih mogućih otpadaka, stvara se biblijska atmosfera potopa; u borbi za opstanak neće biti dovoljna jedna Noina arka da prebaci svu ugroženu čeljad na sigurniju obalu.
Za državu bi zdravije bilo da su u prvome planu mogle biti „pozitivnije stvari“: to ne bi odgovaralo samo vlastima, da imaju dokaze o uspješnoj vladavini, odgovaralo bi i građanima, da ne tonu dublje u apatiju, a ne bi škodilo ni javnosti, da se oslobodi pesimizma. I da to ne budu nova Potemkinova sela; ona drže vodu dok vladari ne odu. Ali, dok se afere izvlače jedna iz druge, kao kod ruskih babuški, one bi, po logici javnoga interesa, osvajale politički prostor, čak i da na njemu ima više pozitivnog materijala. Takvi su današnji potrošači: vole skandale, ne samo u Hrvatskoj, gdje su desetljećima bili zakinuti da popu govore pop, a bobu bob, nego i u državama koje svojim državljanima lakše priznaju pravo da traže vlastima dlaku u jajetu. Kao i u mnogim drugim stvarima, Hrvatska se nalazi negdje između država kojima je važno da se može sve reći, i država u kojima nije moguće ništa promijeniti. Nije najbolja, a nije ni najgora: puno se toga još može poboljšati, da se stvari mogu lakše ii brže mijenjati, a mogu se i pogoršati, da se sve ne može ni reći ni promijeniti. Teško je razaznati što je u nezdravom okruženju do klime, a što do ventilacije. Uglavnom, na tekućoj se vrpci proizvode raznorazni slučajevi koji se pripisuju državnim vlastima, a da one ne uspijevaju dokazati uvjerljivije da same u njima nisu ni luk jele ni luk mirisale. Čak i kad joj račune prave „mangupi iz vlastitih redova“, država za sve plaća po zapovjednoj odgovornosti, i to s