Hrvatska – država u kojoj se sve može reći, ali se ništa ne može promijeniti
Tko želi savladati neznanje, pisao je Michel de Montaigne, mora ga priznati. Hrvatski je problem što učeni ljudi ne priznaju svoje neznanje čak i kad se uhvate s prstima u medu, pa retuširaju svoju imovinsku sliku, iako im to stvara očekivane nevolje. Ne žele padati bez borbe; i tako više puta. Ozbiljne države imaju kompetentne, dobro oblikovane i opremljene institucije koje prate kretanja novca i imovine, da se njihovi ministri ne moraju posebno brinuti da u javnosti ne ispadnu siromašniji, ili manje bogati, nego što stvarno jesu. To prati pravna država. Simptomatično je da nitko od grešnih hrvatskih ministara nije pogriješio na svoju štetu pa da je prijavio da ima više stambenog prostora ili novca nego što ima. I to je neki podatak. Psihologe bi mogao zavesti da odu na krivi trag, da ih uzdignu, u trendu današnjih katoličkih poslanica, u moderne Franje asiške, koji bježe od svoga bogatstva. Kad bi se o
Otišlo 14 ministara asketizmu radilo! Koliko se zna, nitko još među nouveaux riches nije pokazao namjeru da za života kandidira za sveca. Sociolozi bi mogli ispravno zaključiti da prikrivanje imovine zapravo otkriva da se pobjednici tranzicijskih utakmica teško oslobađaju svojih pobjeda, da su daleko od duha uravnilovke, kojim su svojedobno tjerali nekonkurentni socijalizam s naših prostora. Romantičari bi mogli aktere u toj igri skrivača proglašavati za Robine Hoode, kad bi to što su od države dobili dijelili sirotinji. Političari nemaju što reći, oni sudjeluju u toj prijevari tako što je prešutno odobravaju. Nije jasno što rade poreznici i pravosudni i drugi žreci; oni imaju u rukama alat da mogu bez osobnih prijava, krnjih ili potpunih, kontrolirati putove novca, da nešto ne zaluta na privatne račune. Tko ne zna s novcem, može se baviti ovcama.
Povjerenstvo kao pročistač
Hrvatska se država od samih početaka muči s korupcijom, ili zato što pušta da se koruptivno ponašanje isplati, ili zato što se sistem s njome sporo obračunava; imovinska kartica dođe, s jedne strane, vlastima kao legitimacija da nešto poduzimaju da stvari s imovinom dovedu u zakonsku normalu, a s druge strane, kao smokvin list koji prikriva sramna mjesta u državi iz kojih korupcija izlazi na svjetlo dana. Izvorno, imovinske su kartice trebale imati alibi funkciju – da služe u javnosti kao pokriće da nema šale s onima koji koriste javne funkcije da se (o)bogate; s vremenom su postale kost koju glođu građani, gladni pravde u pitanjima koja zadiru u njihovu jednakost pred zakonima. Ne može se korupcija detektirati samo tako da se prate sukobi interesa državnih dužnosnika; i tim se putem, kao što pokazuju neki eklatantni slučajevi, može ući pod kožu nekim sumnjivim bogatstvima i spornim bogaćenjima. U nekim je predodžbama, Povjerenstvo trebalo služiti kao filtar ili kao pročistač prljavih voda u kanalima kroz koje curi javni novac. Izgleda da su i Dalija Orešković i Nataša Novaković svoju funkciju shvaćale puno odgovornije i ambicioznije nego što su bile projektirane da budu fikus na državnim dvorima: funkcionirale su kao pit buli, dok su se najviši državni funkcionari odnosili prema njima ležernije, kao da nisu dužni davati dokumentaciju o trošenju javnoga novca. Čak i da ih zakon nije na to obvezivao,
Hrvatska se država od samih početaka muči s korupcijom, ili zato što pušta da se koruptivno ponašanje isplati ili zato što se sustav s njom sporo obračunava
mogli su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković iskrenijom suradnjom podignuti moralnu stepenicu tako visoko da nitko ne može prolaziti ispod nje, a da ne aktivira alarmne uređaje. Pravnici su na toj straži čuvari zakona, ali u moralnoj funkciji zaštite građanske pravde i pravednosti, prije svega. Postoje i druge institucije, pozvanije da štite zakon. Kad bi u Povjerenstvu sjedili Periklo do Perikla, padali bi i oni na ispitima ako bi gledali kroz prste vlastima i njihovim stranačkim prijateljima, rodijacima, zavičajnim susjedima ili sitnim i krupnim uhljebima koji su u stanju prolaziti i kroz ušicu igle, da dođu do nekog bogatstva. Ako nisu neovisne o političkim vlastima, takve institucije ne mogu opravdati svoje postojanje. Zbunjuje to da se otpadnici iz Vlade i dalje samo sele na drugu stranu Markova trga, i da još nema nikakve karantene. Otkako su u časni Hrvatski sabor uselili „žetončići“, uz podatke što se iznose o nekim ljudima koji se međusobno oslovljavaju s „uvaženi“, kod javne bi upotrebe trebalo stavljati upozorenje da se koriste na vlastiti rizik. Toliko su toksični. Država bi upadala u veliku grešku kad bi kažnjavala (svako) bogatstvo, i kad bi nagrađivala svaki asketizam. Kardinalu Richelieuu, dok je vodio vladu Luja XIII., bilo je „normalno da ministri brinu o svome bogatstvu“, ali da „istodobno brinu o imovini države“. Bilo je to prije četiri stoljeća. Osnivač moderne državne administracije brinuo je i o tome što će građani misliti o vlasti, pa je osnovao ured za odnose s javnošću, prvi u političkoj povijesti. Bilo mu je važno da državna politika ne bude u neskladu s raspoloženjem ljudi. I danas to nije nevažno: može netko u hrvatskoj državi biti na minimalnoj plaći, i da je ne opravdava, a može netko zasluživati i 100 tisuća kuna, kad bi mu to itko mogao dati. U siromaštvu se lako raspiruju opasni refleksi uravnilovke i lova na vještice; ni jedno ni drugo nije poticajno. Umjesto uravnilovke, valja razvijati solidarnost, a umjesto lova na vještice poticati institucije pravne države da stvarno rade svoj posao. Država će biti u svojoj ulozi ako kažnjava kriminal, a ne bogatstvo, ako je zakonito stečeno.
Kad su htjeli rušiti socijalizam, Hrvati su morali znati da ni u kapitalizmu neće svi biti bogati. Tržište i u Kini proizvodi milijardere; tamošnje su vlasti nedavno strogo, dugogodišnjim zatvorom, kaznile bivšeg direktora Interpokamatama. la: je li posrijedi bila špijunaža ili korupcija? Pravnu državu ne može se tražiti ondje gdje vlada jednopartijski sistem. Hrvatska je demokratska država, ona je, s nekim lokalnim izuzecima, provodila volju birača i poštovala načela alternative. Lakoća s kojom se provode izbori i uspostavlja pobjednička vlast govore o zrelosti građana i o odgovornosti državnih institucija. Između izbora, instalacije državne vlasti pucaju i puštaju vodu na sve strane; čini se da je filozof Régis Debray u pravu kad govori, ne misleći posebno na Hrvatsku, da današnja država gubi autoritet zato što nije pravedna i jednaka prema svima; dok država pada, rastu bankari, a mafija se bogati!
Regrutacija na krivi način
Mogu se ministri mijenjati i više nego što su se mijenjali u Hrvatskoj posljednjih godina, a da se u državi ništa ne promijeni. Riječ je o sistemu, koji se, u pravilu, opire promjenama, a riječ je i o ljudima; oni drže, ili ruše, svaki sistem, kao što svaki sistem brani svoju nomenklaturu. Ne moraju na vrhu državne piramide biti najbolji i najsposobniji; filozofi nisu zavladali svijetom, iako su htjeli prije 2000 godina, u politiku ne idu najdarovitiji, kako to zaključuje Peter Sloterdijk, i sam filozof, nego najambiciozniji. Problem piramide vlasti nije toliko u njezinu vrhu, osim da su ondje diktatori, problem je u onim slojevima ispod vrha, koji servisiraju vladare ili provode njihovu volju. Koliko je kompetentan, profesionalan i neovisan, da se država može oslanjati na taj složeni i moćni aparat? Sluša li da bi opstao ili misli da bi uspio? Ne bi u nas „kadrovi“bili u pitanju ništa više nego u drugim državama, vladali bi iz pozadine, kad sistem regrutacije i napredovanja ne bi prakticirali na krivi način, da stvara stranačku državu i odgaja poslušnike. Prvo je stranka preuzela mjesto nacije, a onda je zavladala državom; ta se matrica nije radikalno promijenila u 30 godina hrvatske države, sa svim promjenama ljudi i okolnosti. Različitim kanalima podobnosti i bliskosti produžava se sistem vlasti koja vlada iz pozadine, koja radi za sebe pa onda za druge, koja sebe poistovjećuje sa sistemom.
Državna je administracija troma sama po sebi; kad osjeti da je (pre)sigurna, da joj nitko ništa ne može, prerasta u vlast bez odgovornosti. Hrvati se u to mogu uvjeriti ako bolje pročitaju što sve ne piše u imovinskim karticama njihovih vladara.