Kako obični ljudi postanu kotačići velikog zla i onda to zlo, kad prođe, nastoje umanjiti
Prvi roman njemačke novinarke i scenaristice Anette Hess “Njemačka kuća”, koji je objavila zagrebačka Sonatina, a s njemačkoga preveo Dalibor Joler, iznimno je aktualno štivo jer se bavi odnosom pojedinaca, ali i društva prema zločinu koji je učinjen u njihovo ime. Naravno, tema tog poučnog, intrigantnog i potresnog romana je holokaust, preciznije rečeno sudski proces protiv Nijemaca koji su aktivno djelovali u Auschwitzu, a onda su se susreli s pravdom na sudskom procesu u Frankfurtu. Anette Hess za pisanje tog romana dobro se pripremila proučivši sudske spise s frankfurtskog postupka, ali nije napisala povijesni roman, nego punokrvnu emocijama nabijenu priču u čijem je središtu mlada prevoditeljica s poljskog jezika Eva i njena obitelj. Eva se nekako intuitivno zainteresira za sudski proces na kojem će se suditi Nijemcima kojima tek treba dokazati da su u Auschwitzu tijekom Drugog svjetskog rata počinili zločin. Njena obitelj, ponajprije roditelji koji vode uspješnu obiteljsku gostionicu “Njemačka kuća”, ali i sestra i brat protive se njenom prevoditeljskom angažmanu na suđenju njemačkim državljanima koji u slobodnoj Njemačkoj žive kao sav pošteni svijet. Javno mnijenje u Njemačkoj sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dakle 20 godina nakon kraja rata, još ne može vjerovati da je samo u Auschwitzu ubijeno milijun ljudi, a najviše Židova, da su na ljudima provođeni neljudski zdravstveni eksperimenti, da ih se masovno ubijalo plinom i da su to radili obični Nijemci koji su nakon 1945. godine nastavili svoje pravedničke male živote kao da se apsolutno ništa nije dogodilo pod kapom nebeskom. Ali Eva se ne da pokolebati pa prihvaća zahtjevan prevoditeljski posao jer pred sudom mora prevoditi mučna svjedočenja poljskih, ali i Židova iz drugih dijelova Europe boreći se i protiv svog bogatog zaručnika koji od nje očekuje više ženske pokornosti, ali i protiv vlastite obitelji čija joj je ratna sudbina obavijena velom tajanstvenosti i nagađanja. Autorica nam vrlo uvjerljivo, ponekad i sirovijim publicističkim jezikom opisuje i zbivanja pred sudom i zbivanja u Evinu privatnom životu na koji sudski proces ima presudan utjecaj. I tako se stranicu po stranicu ovog romana otkrivaju strahovite tajne iz života obitelji Bruhns koje Evu dovode na rub ponora i na grčevit odlazak iz obiteljskog utočišta. Kako je roman “Njemačka kuća” napisan u duhu krimića, ne bi bilo pošteno otkrivati što je sve Eva otkrila o svojoj obitelji i zašto su se neka njena dječja mutna sjećanja (od kojih ima i ožiljak na licu) pretvorila u noćnu moru iz koje se pojedinac gotovo i ne može izvući. No, da bi do kraja zaoštrila i “nabrijala” svoj roman, autorica je ispričala i paralelnu nevjerojatno brutalnu priču o Evinoj sestri Annegret koja radi u bolničkom rodilištu i svi je smatraju najboljom i najpožrtvovnijom medicinskom sestrom, a ona pred svima krije svoju strašnu, upravo neljudsku tajnu... Jedan od najboljih romana napisanih na temu nacizma i nacističkog mijenjanja ljudske svijesti i morala za mene je svakako roman “Sakupljač leševa” češkog pisca Ladislava Fuksa, a “Njemačka kuća” svakako mu se približila po žestini kojom secira ljudsku savjest i pravednost pokazujući nam kako obični ljudi bez puno otpora i razmišljanja postaju kotačići velikoga zla koje su spremni i zaboraviti i tolerirati, a onda i nadasve umanjiti i relativizirati. Roman poput “Njemačke kuće” stoga bi mogao biti napisan i u Hrvatskoj, u kojoj se već godinama pokušava opravdati i umanjiti ustaški pogrom Židova i drugih protivnika nacističkih propisa i nacističke prakse. Argumenti koje su imali neki Nijemci šezdesetih godina prošlog stoljeća upravo su isti kao i argumenti onih Hrvata koji danas glasno, a neki i uz državnu potporu, tvrde da logora smrti u nas nije bilo, da su zločinačke bestijalnosti izmišljotina mrzitelja Hrvatske i da je broj ljudskih žrtava u logorima preuveličan. Stoga je “Njemačka kuća” štivo koje danas treba čitati uz povećalo.