Dan kad sam poželio umrijeti

Duško Miličić, liječnik, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U gimnaziji je bio predsjednik Literarne sekcije u kojoj su bili Ivan Kušan, Zlatko Crnković i Vinko Luncer. Suradnik dnevnih novina i časopisa. Objavio zbirku pjesama “Opstati ili nestati” 2011. , “Aforizmi i pjesme” 2013., “Moje životne priče” 2015., “Politička škola Petrova 13” 2017. i “O domovini s ljubavlju” 2018.

Rominjala je hladna zimska kiša s vjetrom. Jutro još mračno. Na meni vojnička odora tadašnje vojske, ne nova, nego već nošena. Varaždin ravan, prostran, uspavan. Liječnik sam na odsluženju kadrovskog roka. Tog i takvog jutra budi me kapetan Margeta, stomatolog, zapovjednik u stalnom sastavu bivše vojne bolnice garnizona Varaždin. A taj je garnizon bio jedan od najvećih u državi. Ustani, obuci se i odi u vojnu klaonicu pregledati meso, jer je veterinar bolestan! Tako rano, pitam. Nego kada, ajde. A gdje je to? To ti je preko Drave na cesti za Čakovec. Pojma nemam kako ću tamo doći, ali siguran sam da ću ići džipom sa šoferom. A ne, uzet ćeš bicikl i odvest se sam. Zgrožen, obučem se i pogledam bicikl. Bila je to, kako bismo rekli, krama rasklimana i nesigurna, a vrijeme, bog te sačuvaj. Kao siromašno dijete naučio sam voziti bicikl tek toliko da s njega me padnem. A meso, što ću s njim. Zapovijed je zapovijed, odoh. Vojničke rukavice su kao saće bez meda, više rupa nego tkiva, promrzle mi ruke. Jedva držim upravljač po neravnoj cesti na kojoj u praskozorje srećom još nije bilo puno automobila ni seljačkih kola kakva su tada još cirkulirala. Bilo je to šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Uz Dravu još i magla. Prelazim most, tresem se od zime i straha. Napokon, razaberem vojnu klaonicu, kao jedinu zgradu tada na tom potezu. Uđem, unutra slabo osvjetljenje, pospani mesari iza kojih vise crne goveđe polovice, crne od starosti. Dečki, što ja moram uraditi, pitam. Niš, potpišite da je meso zdravo. Snebivam se, ali shvatim da su u pravu. Niti mogu niti znam što bih s toliko volova. A opet si mislim kako su i od mene učinili vola, koji sam sve to prošao, a čeka me isto i natrag, da bih samo na neviđeno nešto potpisao i, ne bude li u redu, završio na vojnom sudu. Ali ili to ili što? Kako pregledati ispravnost mesa tolikih volova u polumraku. Da se i razumijem u to, trebalo bi mi pola godine. Pitam ih kako to obavlja veterinar. Slično, kažu mi. Tada sam zaključio da je istinita ona anegdota zašto vojnik čuva stražu pred vojarnom. Da unutra ne uđe logika. Potpišem da je meso ispravno. Ako nije, vojni će sud mene pretvoriti u vola. Pa kako niste, pa kako ste mogli, pa otrovali ste garnizon itd. Uglavnom zatvor. Ako samo to.

A vojni zatvor nije bio izležavanje, već nošenje namještaja oficirima u stanove kod useljavanja ili slično. Da, i ako ste doktor. Pozdravim se s mesarima, a oni ni sretni ni nesretni, nešto između. Mislim da su oni bili stalni vojni službenici.

U mojoj od kiše promočenoj odori po istom vremenu vraćam se u vojarnu. Put sada znam, ali to nije ni teško, Varaždin je ravan. Ali kiša me već namočenoga moči. Najgore je da puše vjetar što hladi mokru odjeću uz moju kožu. Razboljet ću se sigurno, mislim. Trese se bicikl jer je takav, a i ja jer sam takav. Tresemo se zajedno, ali čudom nisam još pao s njega. Vjerujte mi, čak sam to i poželio. Ili da nas trkne auto, svakako sam poželio skončati. Kiša na kišu, vjetar na mokrinu, maglica i još se nije do kraja razdanilo, vojnički bicikl sav raštiman, lokve na neravnoj pustoj cesti. Nije li to sudnji dan. Bio sam mlad, završio sam medicinu, liječnik sam, doma mi je bolesna majka, otac davno umro, čeka me djevojka. Kod prvih kuća vidim na jednoj piše pošta. Skinem se s bicikla, uđem. – Joj sad sam obrisala pod, a vi bute sve smočili i zamazali – čujem vapaj čistačice. Zamolim mogu li telefonirati. Nije to bilo lako kao danas, moli za dozvolu i plati. Nazovem svoju djevojku. Ona sretna da me čuje, ali nesretna kad me je čula. Rekao sam joj da sam danas poželio nestati s ovog svijeta i opišem joj zašto. – Joj, ne govori gluposti, izdrži, proći će to. Mislim da me je taj razgovor taj čas spasio. Taj čas sigurno, ali na biciklu do vojarne u dalekoj Optujskoj ulici želja mi se vratila.

Mokar kao miš izvijestio sam da je meso u redu. Nekoliko sam dana strahovao hoću li čuti za kakvo trovanje hranom, ali zašto, pa potpisao sam! I netko kaže da je doktorima u vojsci lakše, a u miru i svima. Zaista, ima u tome djelić istine: nisam se ni prehladio. Da sam bio civil, obolio bih od upale pluća. Ima situacija kad znaš da ne smiješ oboljeti, da nisi doma. I dobro je da nisam, ili umro, jer se za ovu priču ne bi ni znalo. A sigurno ima sličnih. Nisam imao ništa suho u što bih se presvukao pa sam na pidžamu obukao bijelu liječničku kutu i nastavio raditi u ambulanti za običnu vojsku, točno u šest sati, kao svakog jutra. Skoro uvijek bilo ih je pedesetak „bolesnika“, od kojih je bilo bolesnih najviše petero-šestero, dok su se ostali htjeli odmoriti od vježbi i usiljenih marševa. Naravno da sam ih razumio, ali da sam im svima udovoljio, prošao bih gore nego s volovima u klaonici. Proglasili bi me saboterom. Većina se žalila na išijas i to su vješto glumatali. Pravio sam se da sam priču „popio“, a tada mi je „pala“ olovka sa stola na što su se oni iz zahvalnosti sagnuli i digli mi olovku. Pokvareno, ali morao sam da ne zaglavim kao u klaonici. Već u 9.30 počinjala je ambulanta za oficire i njihove obitelji. Tu ih je bilo desetak. Zatim RTG kabinet. No prije svega vizita stotinjak ležećih bolesnika. Bila je to cijela divizija s pet tisuća vojnika bez zapovjednog kadra pa stotina ležećih bolesnika nije prevelik postotak. Nakon svega trebalo je ići i u kućne posjete, ali to džipom i s vozačem. Obično ih je bilo manje od deset. No bile su ozbiljnije stvari. Posao je bio vrlo naporan, ali taj sam posao volio. Bilo je to vatreno krštenje za liječnika bez prakse, ali ta je praksa vrijedila. Samo jedan slučaj iz kućnog posjeta mogao me koštati. Jedan major dočekao me nabusito i vrtio pištolj na stolu pored kojeg je stajao. Njegov šestogodišnji sin bio je loše, žalio se na trbuh. Ustanovio sam da mu je trbuh tvrd kao kamen, ali bezbolan. Temperaturu, povraćanje i ostale simptome nije imao. Major je prijetio da će on nekoga ubiti ako mu se sinu nešto dogodi. Kažem mu da ću ga odvesti u civilnu bolnicu u Varaždinu gdje je bilo liječnika svih specijalnosti. Dobro, ali vi ste mi odgovorni, bio je zaključak. Ja prestrašen ništa manje nego na klimavom biciklu silazim niz stepenice, kadli me sustiže njihova kućna pomoćnica i šapće mi: Pogledajte, doktore, uglove zidova do njegove visine, on jede žbuku, a ja se bojim to kazati jer bi ispalo da ga slabo čuvam. Vratim se u stan i kažem majoru da ću malomu propisati ricinusovo ulje i da će se to raščistiti. Nisam rekao što. I tako bi, žbuka je izišla, trbuh se smekšao i ostao sam živ. Čak i pohvaljen.