“Sopro” je istinska i vješta posveta kazališnoj umjetnosti
Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan svoj su Festival svjetskog kazališta ove godine uskladili s hrvatskim predsjedanjem Europskom unijom. Tako predstave HNK Zagreb (predvođene senzacionalnim baletom Valentine Turcu “Smrt u Veneciji”) krstare Europom, a hrvatska i zagrebačka kazališna publika vidjet će svaki mjesec, do lipnja, goste iz neke druge europske zemlje. Festival su tako otvorili Portugalci. Nacionalno kazalište D. Maria II iz Lisabona predstavlja se s dvije predstave svog ravnatelja, slavnog portugalskog redatelja Tiaga Rodriguesa, a prvu smo vidjeli predstavu “Sopro”. Istinska je to posveta kazalištu, instituciji u cjelini, onim ljudima koje uopće ne vidimo, vremenima koja su prošla, a vrijedna su sjećanja. U središtu priče je – šaptačica. Žena koja 41 godinu radi svoj posao, noseći u sjećanju i srcu trenutak kada je kao petogodišnja djevojčica prvi put kročila u kazalište.
Njezinim životom, njezinim sjećanjima, nekim od najpoznatijih dramskih djela svih vremena, pred očima gledatelja raste priča o kazalištu, mjestu emocija, susreta, mjestu na kojem se živi i umire. Rodrigues stvara u maniri dokumentarističkog teatra, ali na način koji se ne vidi često, gradeći temelje, zidove i krov... na priči žene čiji je životni moto: diskrecija šaptačice, mora biti proporcionalna indiskreciji glumaca, i koju je očito jedva nagovorio da sudjeluje u ovom kazališnom eksperimentu.
Poput slojeva moguće je iz ove predstave ljuštiti različita značenja, a sva se ona nepogrešivo preklapaju s dijelovima kazališnog umijeća. Fascinantno je, primjerice, kako redatelj i njegovi glumci barataju šapatom – kako on dopire do svakog u (nemalom) prostoru HNK Zagreb. Začudan je način na koji pojačava emocija lišavajući glumce tjelesnosti, jer onih nekoliko gesti svedeno je na karikaturalno pretjerivanje. A kada zvukovi vjetra zafijuču predstavom, doista se čini da smo u kazalištu sudnjeg dana, jer i zvuk je kreiran tako da ispriča svoj dio priče o kazališnoj magiji iza koje se uvijek mora skrivati istina. Šaptačica o kojoj je riječ cijelo je vrijeme na sceni, neprimjetna i diskretna, ali sveprisutna. Ona je istinski simbol umjetnosti, podsjetnika da umjetnost ostaje i kada šaptačice zauvijek odu.