“Nestale” smo snimali u Baždarićima, pravom spomeniku rata u Hrvatskoj
Snimali smo u razrušenom selu Baždarićima koje je spomenik ratu u Hrvatskoj
Struka zna, javnost možda nešto manje, ali u Hrvatskoj imamo snimatelje svjetskog ranga. Odnosno, hrvatske snimatelje koji su danas zvijezde svojeg posla u New Yorku ili Hollywoodu, poput Igora Martinovića ili Vanje Černjula. Gledamo li samo po dobivenim nagradama, konkretno pulskim Arenama, jedan je čovjek apsolutna zvijezda kamere u hrvatskom filmu. Mirko Pivčević ima doista četiri Arene, za “Same”, “Tu divnu splitsku noć”, “Žive i mrtve” te za “Kenjac”. Četiri filma, četiri različita žanra, četiri različita ambijenta i četiri najvažnije hrvatske filmske nagrade. No, opus je splitskog majstora kamere daleko veći, u njemu se nalaze neki od najcjenjenijih domaćih filmova. Pogotovo se u tome ističe suradnja s odličnim našim redateljem Kristijanom Milićem. “Nestali” su treća ratna priča koju je Pivčević napravio s Milićem. I po treći put dvojac je sjajno obavio posao. Ne kažemo mi, nego publika. Uspjeli smo Mirku Pivčeviću postaviti nekoliko pitanja o tome zašto “Nestali” izgledaju tako dobro, kao i zašto bi se netko danas uopće bavio kamerom što je odgovor koji Mirko Pivčević daje i svojim studentima.
Radili ste s Kristijanom Milićem na dva ratna filma i sad na seriji. Sve je jako uspješno. Čime mislite da ste pogodili živac i struke i publike?
Za publiku nikad nisam bio dobar stručnjak, osim dok sam i sam dio publike i gledam film koji nisam snimao, dok kod sebe uvijek vidim što sam mogao bolje napraviti. Snimanje ratnih filmova je zanatski posebno zahtjevan i težak posao, samim time je i jako izazovan, učio sam najviše gledajući skupe američke filmove gdje je to dovedeno da savršenstva, na nekoliko takvih imao sam priliku i raditi. U pitanju nisam nikad osobno samo ja, to je posao koji izvodite sa svojim suradnicima u scenografiji, kostimima, maski i specijalnim efektima, a iza svega toga stoji i zanatski odličan redatelj kakav je Kristijan.
Ovako ja vidim stvari: “Živi i mrtvi” te “Nestali” imaju puno sličnosti zbog sličnog prostora u kojem se odvijaju, “Broj 55” je u prin
cipu klaustrofobični interijer. Kako postižete da sve to izgleda podjednako efektno?
Film “Živi i mrtvi” morao se vizualno odvojiti u dvije faze, prošlost i sadašnjost, prošlost je postavljena kao klasični vestern u stilu snimanja, a sadašnjost se vodila vrlo dokumentarno na istim lokacijama. Serija “Nestali” događa se u dalmatinskom zaleđu u ljeto 1995., nekoliko dana prije Oluje, a moj dio posla bio je da taj pejzaž izgleda spaljen od vrućine, prašine i rata. “Broj 55” najvećim dijelom smješten je u interijer kuće, sami ste rekli da izgleda klaustrofobično, što je i bila namjera, taj efekt postiže se u odabiru same scenografije, kao i upotrebom rasvjete i objektiva.
“Nestali” dobro koriste široke kadrove lijepog, ali onako prikriveno surovog pejzaža zadarskog zaleđa i krupnog kadra. Kako su birane lokacije, imaju li veze s nekim stvarnim događajima?
Na svakom početku postoje lokacije koje su opisane fiktivno u scenariju, iza toga produkcija i scenografija kreću u potragu. Između nekoliko mogućih lokacija u Dalmaciji izabrano je zadarsko zaleđe kao najpogodnije za ono što moramo snimiti. To su lokacije na kojima se zapravo događao rat, u kojima se naši fiktivni junaci i kreću. Selo Paljuv i potpuno razrušeni zaseok Baždarići glume naše okupirano selo, to je jedno od rijetkih sela u kojima smo takav prizor i mogli snimiti. Za taj prizor možemo zahvaliti na pomoći Ivi Baždariću i njegovim sumještanima koji su ga takvim odlučili sačuvati kao svojevrsni spomenik ratu u Hrvatskoj. Glinica iznad Obrovca gotovo da se nije promijenila od prestanka rata. A iza svega toga stoji Velebit, koji je savršeno opisivao ono što sam vam rekao u prošlom pitanju, mjesto bez hlada i vode, spaljeno od vrućine, prašine i rata.
Druga je stvar krupni kadar s detaljima na protagonistima koji se često izmjenjuju sa širokim kadrovima.
Koliko se vremena trošilo na šminku, ima scena koje se doimaju dosta zahtjevnima, pogotovo ako se uzmu u obzir vremenski uvjeti, odnosno vrućine?
Najveći neprijatelj šminke (odnosno maske) je vrućina, naravno kad radite s profesionalcima, oni to unaprijed uračunaju. Naravno, to nikad ne radi jedna osoba, tako da se to nikad previše ne čeka. Puno teža stvar u ovom primjeru bio je svojevrsni kontinuitet maske, film ne snimate kronološki, onako kako ćete ga na kraju gledati. Možete u jednom danu snimiti nešto s početka, a nešto sa samog kraja filma, to su najteži izazovi za masku, a takvih je izazova, naravno, bilo puno.
Mala posebnost je kadar gledanja kroz snajper ili dvogled. Što je tome cilj, dodatna napetost ili davanje lica neprijatelju?
U ovom slučaju je u pitanju napetost, a i dokumentarizam, naši junaci moraju uvijek biti jako dobro skriveni u prirodi, tako da ih neprijatelj ne primijeti, a to znači da većinu toga moraju promatrati s velike daljine. Isto tako, dosta je korišten i dron, kojim su dobiveni doista atraktivni kadrovi, no dosad u domaćim serijama i filmovima nije previše korišten. Bila je to više redateljska odluka, no isto je tako
činjenica da su dronovi danas dostupni, gotovo uobičajeni, nisu više tako skupi, pa zašto se onda ne bi i koristili u profesionalne svrhe. Ispalo je dobro, slažem se.
Scene sukoba efektne su, kratke, brze, no bez pretjerano krvi, buke ili dima, a opet s dovoljno jeze odnosno dovoljno bliskog prikaza smrti. To je bitno različito i od “Broja 55” i od “Živih i mrtvih”. Zašto ste Milić i vi tako odlučili, je li i ovdje bio netko posebno konzultiran?
U pitanju je ono što vam je uvijek zadano u samom scenariju, naši junaci moraju vrlo tiho i tajno doći do cilja. Kristijan i ja smo cijelo vrijeme uza se imali vojne konzultante, njihov je zadatak bio da prate sve od najmanjih detalja kao što je rukovanje oružjem, skrivanje i kretanje u prirodi i izvođenje napada.
Općenito, što vam je bilo najteže pri snimanju te serije, radnja je intenzivna, ima fizički zahtjevnih scena, a smještena je u samo četiri epizode?
Teško je stajati 12 sati na suncu ljeti, ali na to sam se već davno navikao, nemam nekih posebnih scena koje bih izdvojio, kad snimate seriju imate jako malo vremena, morate dnevno snimiti tri do četiri puta više nego kad snimate na filmu. Najteže je da to sve skupa prije samog početka snimanja pripremite i maksimalno pojednostavnite da biste uopće stigli snimiti.
Kada sve uzmete u obzir, što mislite da je uspješnije, “Broj 55”, “Živi i mrtvi” ili “Nestali”, da ne čekamo kraj i konačno mišljenje publike?
Taj bih odgovor radije ostavio publici.
Nekoliko je već filmova i serija čija se radnja odvija u dalmatinskom zaleđu, odnosno na granici Hrvatske i BiH – “Kenjac”, sada “Nestali”, a idu i “Divljaci”. Iako je, kako smo prije zaključili, taj predio poseban, ipak je izazov da on svaki put ne izgleda isto. Kako to postižete?
Za “Kenjac je potpuno drukčiji scenarij, u pitanju je obiteljska drama, ali vizualno ima dosta sličnosti s “Nestalima”. U pitanju je bilo ljeto
i krš, taj će ambijent itekako oblikovati protagoniste tog filma. “Divljaci” su žanrovski drukčiji projekt, e pozicioniran na sjevernoj granici Hrvatske i BiH, tako da će vizualno biti potpuno drukčiji. Sve bitne razlike ne donosim sam, donose ih predložak i žanr.
Reklo bi se da ste Kristijan Milić, Josip Mlakić i vi uspješan trojac. Što je bitnije na kraju, da film dobro izgleda, priča koju si možete odmah dočarati ili redatelj koji ima ideju?
Kristijan i ja smo generacija s faksa, vrlo brzo iza faksa pojavio se Josipov scenarij za “Živi i mrtvi”, otad radimo zajedno kao trojac. Obično sve počinje od redateljeve ideje o tome kako bi trebao izgledati film, na koju se onda vežemo scenograf i ja. Najbitnije je da imate dobar scenarij, bez toga ćete teško snimiti film.
Ima već nekih vrlo uspješnih naših snimatelja vani poput Igora Martinovića ili Vanje Černjula. Jeste li i vi imali ponuda, biste li uopće otišli?
Ako želite otići, bilo bi dobro da odete što prije, odnosno što mlađi, a ja nikad nisam imao takvu ponudu, a ni želju da odem.
Vi predajete, jeste li vidjeli nekoga tko može doći do razine naših najboljih snimatelja poput vas?
Moj je zadatak da studente naučim zanatu, da nauče kako promišljati kroz medij fotografije i filmske fotografije. Njihov stvarni život počinje tek kad odu iz škole, a tada sve ovisi o njihovu trudu i zalaganju u onome što će raditi.
Zašto se čovjek uopće počne baviti kamerom na televiziji i filmu?
Televiziju i film je teško spojiti, nekomu će biti jako uzbudljivo snimati stvari na koje ne može utjecati kao što su vijesti, a meni to nikad nije bilo uzbudljivo, volio sam stvari na koje se može potpuno utjecati, koje se može režirati. Takav način rada podrazumijeva i vrlo ozbiljan rad s upotrebom rasvjete, scenske tehnike... Takve uvjete televizija vam može ponuditi samo u igranim projektima, koje opet puno za njih izvode ljudi kao ja, koji nisu njezini zaposlenici.
Kakve biste filmove najradije snimali, pročitao sam negdje da bi to bili vesterni i ratni filmovi, ali snimali ste i filmove poput “Svećenikove djece” i filma “Ta divna splitska noć”?
Nikad neću prežaliti što se više ne snimaju vesterni, kao i veliki ratni filmovi, tako da ste dobro pročitali! (smijeh)
Snimanje ratnih filmova je posebno težak i zahtjevan posao, učio sam gledajući američke ratne filmove u kojima je to dovedeno do savršenstva