TALIJANI TROŠE ČAK DESET PUTA VIŠE ULJA NEGO NAŠI GRAĐANI
Naša se zemlja, mahom zahvaljujući Istranima, uvrstila visoko na svjetskoj listi vrhunskih maslinovih ulja. Tekuće zlato iz Hrvatske još uvijek nije rijeka, ali posljednjih desetljeća itekako se krče zapušteni maslinici i dižu novi nasadi. Stabla stara stoljećima – Hrvatska se pritom može pohvaliti i s natprosječno puno maslina starijih od tisuću i više godina – svjedoče o promjenjivoj ljudskoj ćudi, usponima i padovima u ljubavi za maslinarstvo i maslinovo ulje. Za Edija Družetića, međunarodno priznatog i nagrađivanog maslinarskog stručnjaka i ocjenjivača za senzorno ocjenjivanje maslinovih ulja, koji je cijeli radni vijek ostao vjeran firmi u kojoj je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i počeo, predanost maslinama i kralju među uljima konstanta je već četiri desetljeća.
Masline sam brao ručno
Ovaj tehnolog proizvodnje u pulskom Agroproduktu okruglih 40 godina rada proslavio je ekskluzivnom edicijom ulja Punta Cissana, koja je dobila ime po masliniku starom 200 godina, a početkom veljače prezentirana i belgijskim gastropiscima, novinarima i blogerima u istarskom restoranu Maison d’Istrie u Bruxellesu. Tajming je, s obzirom ne hrvatsko predsjedanje EU-om, pun pogodak, a odlično je prošlo i samo ulje. Za ekstradjevičansku Punta Cissanu, rođenu pod brendom Salvela u Uljari Vodnjan od autohtonih sorti buže muške, buže ženske, buže puntože i rosignole, koja je oduševila bruxelleske uzvanike, komentari i pohvale i dalje stižu. Ulje iz maslinika u kojem se mogu vidjeti ostaci velike antičke uljare, znalci su opisali kao “svježe i naglašeno zeleno, složenog ugodnog mirisa u kojem se pored izražene arome masline isprepliću i mirisi trave, artičoke, rajčice i radiča te u manjoj mjeri zelenog badema i crvenog ribiza”, a Edi Družetić će kratko dodati: “Hrvatska ne može parirati velikim zemljama po kvantiteti, ali može kvalitetom.”
Danas će priznati kako kao tek diplomirani student zagrebačkog Agronomskog fakulteta te 1980. nije imao jasnu viziju svoje karijere. Plodovi zemlje mu jesu bili okupacija, a za ostalo se pobrinuo slučaj. Počeo je raditi 1981., u OUR-u za poljoprivredu tadašnje tvrtke Puljanka, a prvi zadatak koji mu je dopao bio je vezan upravo uz masline, točnije uz podizanje novog maslinika.
– Firma je već imala neke maslinike, ali bili su potpuno zapušteni i ozbiljnija priča s maslinovim uljem počela je upravo sadnjom tog novog maslinika na području Barbarige i na gotovo 30 hektara. U to su vrijeme maslinici duž obale i na otocima bili masovno zapušteni, maslinovo ulje niti se vrednovalo niti ga ja tržište posebno tražilo. Ljudi koji su ga radili za sebe nisu poznavali suvremene tehnologije, to su uglavnom bile kasne berbe, a ulje se pretežito neadekavatno čuvalo i uglavnom je bilo slabije kvalitete. No, u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji već su imali znanstvene potvrde o dobrobitima maslinovog ulja i ustanovili su kroz UN-ovu agenciju za hranu i poljoprivredu FAO program poticanja maslinarstva u mediteranskim zemljama. Bivša država se uključila, a i moja firma se, danas mogu reći na moju sreću, pionirski u to upustila. Doduše, nije nam krenulo kako smo zamislili. Prvu berbu koja je trebala biti 1984. uništila je zima s temperaturama 15 stupnjeva ispod ništice. Mladice smo morali sasjeći do same zemlje. Ali, znate, maslina je čudesno stablo, kažu da je vječno, regenerira se i doista su iz korijena niknule mladice i na kraju je spašeno oko 80 posto nasada. Iduću berbu smo čekali nekoliko godina. U to vrijeme još smo brali ručno, u torbe koje smo nosili oko vrata... – prisjeća se gospodin Edo, koji nije zaboravio ni uzbuđenje koje je vladalo oko prvih litara maslinovog ulja proizvedenih u vlastitoj i za to vrijeme vrlo modernoj uljari.
Danas su i znanja i tehnologija uznapredovali, al i te su prve litre, kaže, bile sasvim korektne. U godinama koje su došle uslijedilo je puno učenja, specijalizacija kroz spomenuti FAO program, odlasci na usavršavanje u Italiju, Španjolsku, Maroko..., a imao je čast učiti i na talijanskom Institutu za maslinova ulja od ponajvećeg svjetskog autoriteta u svijetu maslinarstva, profesora Marija Solinasa po kojem se zove i najvrednija nagrada u području maslinarstva. Danas za ovog istarskog veterana modernog maslinarstva nema tajni u poslu, a ljubav prema maslinovom ulju prenio je i na jednu od tri kćeri, koja tijekom sezone radi u pulskom Muzeju maslinovog ulja.
– Cijela obitelj zna njegove vrijednosti i uživa u maslinovom ulju. Sjećam se kad su cure bile male, svega tri-četiri godine, svako bi povrće, pa i običnu tjesteninu