Slojevita Sorrentinova vizija današnje Katoličke crkve
Magičan je taj Paolo Sorrentino. Rijetko bi koji autor na ovako efektan način prikazao razmeđe na kojem se danas nalazi Katolička crkva, ali i zašto su njezine dvojbe danas tako velike i kompleksne. Iako “Mladog papu” konzervativni katolički krugovi nisu dočekali s oduševljenjem, s drugom sezonom to bi se moralo promijeniti jer Sorrentino je prema Crkvi mnogo dobrohotniji nego današnja javnost. I u “Mladom” i u “Novom papi” on naprosto priznaje realnosti u kojima se Katolička crkva danas nalazi, a to je odgovor na izravno, a time i izrazito teško pitanje – ostati vjeran, odnosno čak vratiti se dogmi ili popustiti pritiscima da Crkva prihvati promjene koje se danas događaju u svijetu, pa logično zahvaćaju i katoličku pastvu.
U vatikanskim hodnicima
Ne bi Sorrentino bio to što jest da ne “zakuha” na kraju, pa zauzme stav da nije ni jedno, papa Pio XIII., odnosno Jude Law, a ni drugo, papa Ivan Pavao III., odnosno John Malkovich, nego treće: kardinal Angelo Voiello. Kroz tog camerlenga i vatikanskog ministra vanjskih poslova Sorrentino je pokazao da Sveta Stolica nije i ne može biti imuna na politikantstvo, a ni na klasični oportunizam i borbu za pozicije. No isto tako da pozicija Crkve nije laka u svijetu koji danas ima moćnije od nje i u kojem druge religije prema njoj iskazuju neprijateljstvo. Na kraju se kroz lik Lennyja Belarda odbacuje ekstremizam u vlastitim redovima, pa tako i osnovna dogma u krasnoj sceni u kojoj mladoga papu sama pastva odnese na posljednji počinak. Međutim, iznenađujuće, i Ivan Pavao III., papa u dvojbi, nema dovoljno hrabrosti krenuti u odlučne reforme pa odlazi. I onda nastupa Voiello otvoreno upozoravajući kako ne vidi nikoga tko ima jasnu viziju o budućnosti Crkve. Ni hrabrosti da je iznese ni da je provede. Vrijeme je za čovjeka za sva vremena i sustave koji će znati održati Crkvu u vrijeme jačih od nje, ali i čovjeka koji razumije da Crkvi vizija i ne treba jer ona je naprosto kuća vjere koja se negdje po putu pogubila i koja mora raditi da bi nanovo stekla povjerenje mladih.
Svjetovni užici
Cijela priča ne može proći bez žrtava, a njih nije malo. Kao posljedica nedostatka stava o novom vremenu od terorističkog metka stradava mladi svećenik (pa Ivan Pavao III. konačno odustaje), a ispada da su teroristi dvije žene, jedna odana, Donna Divina Rossa, staroj Crkvi Pia XIII., a druga je Esther, koja je od Crkve odustala. Sada i Lenny Belardo/Pio XIII. shvaća da povratak fundamentima vodi samo u nasilje pa odustaje. Crkva, poručuje Sorrentino kroz dvojicu papa i Voiella, ne smije nikada doći u dvojbu zbog koje zapostavlja vjeru, nego joj mora ostati posvećena bez obzira na sve pritiske kojima biva izložena. I tu nema mjesta nizašto drugo pa ni za svjetovne užitke. Zaključak je Sorrentinove priče o papama da crkva mora ostati imuna na svako iskušenje, a svjetovne stvari ostaviti svijetu, odnosno pastvi. No, to ne znači da ljubav treba prezreti i odbaciti, Crkva treba priznati i prigrliti na svom putu i druge, pa tako iz zatvora izlazi Faisal, a njegova ljubavnica, sestra Caterina, napušta samostan i rađa njihovo dijete. Ta sekundarna priča govori puno više nego što se u prvi mah čini i služi Paolu Sorrentino da iz pozadine ponudi svoje mišljenje o tome kakva Crkva treba biti. Neometena u vjeri, utočište svakome.