JA SAM PISAC DIJASPORE. KAD SAM DOŠAO IZ NOVOG ZELANDA, HRVATSKI GOTOVO I NISAM GOVORIO, ZNAO SAM SAMO PSOVATI
Tamo doli”, najnovija knjiga satiričnih kratkih priča Jure Divića, vrgoračkog kroničara, novinara i fotoreportera, u konkurenciji je za najljepšu hrvatsku knjigu u 2019. godine koju je raspisala nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Korice knjige dizajnirao je vrgorački grafički dizajner Dražen Cvijetković. Pogled na naslovnicu, s raskopčanim muškim trapericama, ne ostavljaju mjesta sumnji što je “tamo doli”.
– ”Tamo doli” dobar je naslov iz više razloga. To je asocijacija na lajtmotiv, temu svih priča, a to je seks. S druge strane, “Tamo doli živi Đoko” najstariji je grafit u Vrgorcu, koji nije obrisan 35 godina. Napisao ga je jedan momak i nacrtao strelicu prema mojoj kući. Đoko mi je nadimak iz djetinjstva. U to sam vrijeme imao rock-bend, svirao i bio pjesnik. Bio sam zvijezda u Vrgorcu pa su napravili putokaz. Tako da sam u naslovu svoje pete knjige spojio te dvije stvari, sebe kao mladog rokera i satiričara – kaže Divić na početku razgovora.
Dio klera se naljutio
Atraktivne korice knjige rezultat su zajedničke inspiracije.
– Dražen Cvijetković, grafički dizajner knjige pitao me što bih htio na naslovnici i ja sam rekao da bih htio asocijaciju na taj grafit “Tamo doli živi Đoko” kao i na to što to ima tamo doli. Tako smo došli do tih muških raskopčanih rabatinki. Ja sam fotografirao naslovnicu, a on je otišao do grafita i skinuo font i boju za naslov knjige i ime autora. Unutarnja strana naslovnice crne je boje zato da bi se posvete mogle pisati bijelim flomasterom. Cijela je knjiga je dizajnerski koncept i ništa nije bez razloga. Natpis na hrbatu knjige napisan je istim fontom, a na zadnjoj strani je također jeans, džep straga. Napravio je vrlo atraktivnu naslovnicu i moram reći da već sada pridonosi prodaji knjige. “Tamo doli” je u konkurenciji za najljepšu knjigu, a ako bude izabrana i predstavljena u Leipzigu, to će biti super, te knjige idu u arhiv nacionalne biblioteke u Frankfurtu.
U svakom slučaju, i nominaciji se veselim. Ovo je moja peta knjiga, u nju sam uložio puno truda i vremena. Priče su dobre, od 66 odabrao sam ih 42. Lektorica mi je Nada Šimić, profesorica hrvatskog jezika. I na kraju, grafički dizajner sve je to odlično oblikovao u cjelinu. Nažalost, ovo mi je peta knjiga i prva knjiga za koju me nijedna institucija, Grad ili netko drugi, nije financijski podržao ni jednom lipom. Izdavač je Društvo prijatelja vrgorske starine; to je mlada udruga i nema sredstava. Zato smo krenuli s agresivnom marketinškom kampanjom, počevši od gerila-marketinga sa znakovima pokraj puta do Facebooka, Instagrama i blogova, što je donijelo sjajne rezultate odmah na početku – kaže Divić.
Održao je i nekoliko promocija. U Vrgorcu je bilo više od 70 ljudi, što je puno i za veći grad. Promocija u Makarskoj također je bila izvrsno posjećena, kao i u Pločama. Ljudi su se smijali slušajući Divićeve priče i to je ono najvažnije. U 2020. knjigu će predstaviti u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture, Splitu, Zagrebu te u Bosni i Hercegovini.
– Izdavačka kuća Sinopsis objavit će mi knjigu “Tamo doli” za područje Bosne i Hercegovine. Vjerojatno će jedan dio za to drugo izdanje biti promijenjen – najavljuje Divić.
Ne čudi interes bh izdavača. Za priču “Katolička misija” iz zbirke “Tamo doli” dobio je drugu nagradu u konkurenciji 110 autora iz regije.
– Priča je super, vrti se po portalima i u BiH i u Srbiji. Tri su priče prevedene na češki, a jedna na njemački jezik. Radim na tome pomalo da mi izađe knjiga u Njemačkoj – kaže Jure Divić.
Njegove priče zvuče doživljeno i stvarno pa ga pitamo jesu li faktografske ili je riječ o fikciji. Prepoznaju li se ljudi?
– Mnogi su se prepoznali. Na primjer “Najljepša ljubavna priča” temelji se na istinitom događaju. To je priča o didu moga prijatelja koju ja u glavi nosim 30 godina. Istinita je, samo sam je romansirao u jednom dijelu. Ima dosta lokalnih tema vezanih za Vrgorac i Makarsku. U knjizi je 150 imena pojmova vezanih za ovaj dio Dalmacije pa
sve do Hajduka jer ima i priča “Hajduk živi vječno”, ona je isto po istinitom događaju. Nemoguće je pisati knjigu o Dalmaciji a ne spomenuti Hajduk – kazuje.
Pitamo ga je li izdavanje satirične knjige izazvalo ljutnju.
– Zbog priča nije bilo ljutnje, možda jedan dio klera. Oni ne vole da se o njima išta piše. Pišem zbilju na satiričan način, meni je to simpatično, a nekima se i ne sviđa – govori Divić.
Za njega kažu da je vlaški Miljenko Smoje, ali njemu se puno više sviđa usporedba s Ephraimom Kishonom. Zaposlen je kao knjižničar u Gradskoj knjižnici Vrgorac. Već 31 godinu radi i kao fotoreporter i dopisnik iz Vrgorca i Makarske .
– Počeo sam pisati za Slobodnu 1988., promijenio sam sve redakcije, uključujući Večernjak. Sada sam već dugo godina u Hini, za koju pišem, a fotografiram za Pixsell i za američku agenciju Shutterstock – predstavlja se Divić.
Najdulji staž ima u fotografiranju, čime se bavi čitav život. Do sada je imao 24 samostalne izložbe fotografija, a sudjelovao je i na više od 35 skupnih. Posljednja izložba bila je u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu “Knjiga u fokusu”.
– Ja sam jedan od rijetkih fotografa vjerojatno na svijetu koji se bavi fotografiranjem knjiga. Koncept izložbe “Knjiga u fokusu” takav je da se kroz njega vidi stanje u hrvatskom nakladništvu i stanje čitanosti. Fotografije prikazuju kako knjige izgledaju, tko ih čita, što se čita. Na primjer, knjige su prije bile s tvrdim uvezom, s pozlaćenim slovima, a danas su jeftine, s mekim koricama. Posebno pozornost posvetio sam i čitanju na plaži kao fenomenu, a isto tako zapažam da danas čitaju žene. Muškarci su prestali čitati otkad su se pojavile sportske kladionice. To su pokazala istraživanja, a sve to se može vidjeti i na mojoj izložbi u Vrgorcu i Splitu, a izlagat ću i u Rijeci te u BiH – najavljuje Divić.
Riječ je o 40 fotografija na velikim panelima pa je to putujuća izložba namijenjena knjižnice i veće prostore.
Fotografirao sam dojke
– Što se tiče fotografija bavio sam se u životu raznoraznim temama, uglavnom se uhvatim jedne pa je vrtim. Deset godina bavio sam se fotografiranje poluaktova, dojki, a deset godina sam fotografirao pejsaže s vodom, rijekama jezerima i morima. Posljednjih godina intenzivno fotografiram kemtrejlse, tragove na nebu koji ostaju iza aviona. Mom je oku to jako zanimljivo. Prije toga sam dulje vremena portretirao rokere. Imao sam izložbu s njihovim portretima. Zanimaju me i motivi prirodnih ljepota Dalmacije, to sam izlagao u Češkoj.
Nažalost, grafita “Tamo doli živi Đoko” više nema. Obrisan je nedavno kada je počela kampanja za Divićevu knjigu.
– Žena koja je živjela u toj zgradi, a udala se u Makarsku, i već je godinama tamo, ovamo dolazi vrlo rijetko, došla je k gradonačelniku Vrgorca i tražila da joj plati reklamiranje. On nije htio, ona je uzela sprej i prebrisala grafit nakon 35 godina. Nema veze, ostao je on u priči. Pokraj grafita fotografirao me moj sin Mate i ta je slika također u knjizi – pokazuje Divić predzadnju stranu na kojoj su najvažniji podaci iz njegove biografije. Jure Divić se prije 54 godine rodio u Takapuni na Novom
Zelandu, gdje je i odrastao.
– Ja sam pisac dijaspore jer svijet i dandanas gledam očima djeteta hrvatskog iseljenika. Bavim se temama druge generacije hrvatskih iseljenika kao što sam sam. Znam kako je kada imaš problem s hrvatskim jezikom jer sam ga sam imao kad sam se vratio. Kroz cijelu se knjigu provlači jedna od mojih najdražih tema kojom se bavim već godinama, a to je utjecaj psovki u očuvanju hrvatskog jezika kod djece naših iseljenika. Oni govore vrlo iskrivljeno i arhaično s puno talijanizama i turcizama, a svaki od njih, ako govori tri riječi hrvatskog, zna bar jednu psovku. Jezik na kojem psuješ i moliš je tvoj jezik. Ja sam, ne poznajući dovoljno hrvatski jezik, imao problema u školi baš zbog psovki. Nastavnica bi me upozorila da ružno govorim, a ja bih odgovorio: “Je, kriv sam, jebi ga!” Kada sam došao, hrvatski gotovo i nisam govorio, znao sam psovati, a imao sam samo novozelandsko državljanstvo. Hrvatsko sam državljanstvo dobio tek u vrijeme Domovinskog rata, tako da sam bio 1991. vjerojatno prvi Novozelanđanin u Hrvatskoj vojsci – smije se Divić.
Baš zbog nepoznavanja jezika kao mladić se bacio na rock’n’roll, osnovao bend i izborio se za svoje mjesto u svom gradu. Zahvaljujući fotografijama, novinarstvu, književnosti dobio je 2008. godine nagradu Grada Vrgorca. Kroničar je svoga mjesta. Da nije bilo Jure Divića, tko bi znao da je 2012., kada je napadao snijeg i Vrgorac ostao u izolaciji, u gradu vladala nestašica kondoma. Upravo su takve i slične (ne) zgode bile inspiracija i za “Tamo • doli”.
“Jezik na kojem psuješ i moliš je tvoj jezik, i kroz cijelu se moju knjigu provlači utjecaj psovki u očuvanju hrvatskog jezika kod djece naših iseljenika