JURICA PAĐEN
Nekad se muzika sanjala, a danas se proizvodi i zato je moja generacija toliko uspješna
“Glazbenik koji je 40 godina na sceni tvrdi kako mu se čini da su danas rokeri postali neka vrsta ilegale
Grupa Aerodrom sinoć je na koncertu u zagrebačkom klubu Boogaloo nakon prošlogodišnjeg koncerta na Šalati ponovno obilježila 40 godina postojanja. Uz Juricu Pađena i Tomislava Šojata danas u Aerodromu sviraju i pjevaju i nešto mlađi Ivan Havidić, Damir Medić, Fedor Boić, Jelena Vlačić, Ana Šuto, Mario i Zvonimir Domazet, Borna Čop i Hrvoje Prskalo. Danas bezvremenskim hitovima poput “Fratello”, “Obična ljubavna pjesma” ili “Stavi pravu stvar na pravo mjesto” pridružili su se i neki noviji hitovi koje je Pađen pisao proteklih pet godina, a predstavio na albumu “Dnevni rituali”, koji je izašao krajem prošle godine.
Kod vas nema nedostatka inspiracije? Vaši singlovi posljednjih godina ponovno osvajaju top-liste.
Izgleda da je tako. Evo, zadnji singl “Sunce mi se smije” bio je 10 tjedana zaredom na prvom mjestu regionalne ljestvice Radija 202 u Beogradu, i to u konkurenciji najvećih imena iz regije, a album je deset tjedana među najprodavanijim albumima u Hrvatskoj. Zamislite sad situaciju da netko 1980. uđe u vremenski stroj i vidi da je 2020. na prvom mjestu domaće top-liste ponovno Aerodrom. Mislio bi da netko zeza... Pa dobro, stvari se događaju mimo naše kontrole, uvijek radimo najbolje što mislimo da možemo, a na publici je da to prihvati ili ne.
Osnovali ste Parni valjak s Husom, a evo i oni su još uvijek itekako aktivni. Koja je onda tajna dugovječnosti vaše generacije?
Tajna je ta da smo mi istinski voljeli to što smo htjeli i što je bilo jako teško u počecima. Mi smo sami nosili svoje kutije, po noći utovarivali i vozili se cijelu noć. Nije to bilo baš bajkovito i otpalo je dosta ljudi koji nisu bili spremni izdržati taj rizik, napore i dugačke vožnje. Sjećam se da smo samo u Valjku imali po 150 svirki godišnje. To je bilo ubitačno. Za to je trebalo biti psihofizički spreman.
Ostali ste uvijek dosljedni rock’n’rollu, premda na albumu možemo čuti i utjecaje nekih novijih stilova?
Mi smo rokeri, takav nam je DNK. Nastojimo se dobro zabaviti, ali uvijek ostaje prepoznatljivi rock’n’roll korijen. Nisam neki purist pa da zazirem od novih stilova, ali samo ako se uklapaju. Još je Salvador Dalí rekao kako je nemoguće smisliti nešto novo. Već je puno kad uzmeš tradicionalni predložak i promijeniš samo nekoliko detalja.
Zanimljivo je i da se među najslušanijim pjesmama u domaćem eteru još uvijek vrte i vaše stare pjesme poput “Fratella”. Kako to objašnjavate?
Pa to jednostavno nema objašnjenja. Te pjesme u sebi imaju iskru koja ih razdvaja od nekih današnjih pjesama. Naime, nekad se muzika sanjala, a danas se proizvodi. To je ta osnovna razlika. Ljudi vjerojatno osjećaju da je to po duši nešto što je bilo iskreno i što ima tu iskru u sebi. Zbog toga su te pjesme opstale.
Jednom ste rekli da ste pisali pjesme ispred svog vremena. Recimo, u “Stavi pravu stvar na pravo mjesto” govorite o ženi od akcije koja sami sebi plaća piće. Dakle, već onda ste pjevali o emancipiranim ženama?
Mi smo još uvijek patrijarhalna sredina koja misli da je ženi mjesto za šporetom. ja mislim da su žene superiornije jer su majke i izdržljivije su. Kad dođete na Mirogoj, vidite samo žene kako glancaju nadgrobne spomenike. Mi muškarci popustimo puno prije njih. Volim jake karaktere i ljude koji znaju tko su i što su.
Kod vas je zanimljiv kuriozitet da ste svirali u najpoznatijim domaćim rock-grupama – Grupi 220. Parnom valjku, Azri, Aerodromu, a surađivali ste i s mnogim poznatim glazbenicima?
Evo, baš sam nedavno računao, kao gitarist sam svirao na više od 550 pjesama. Surađivao sam i s Filmom, pa i s brojnim pjevačima zabavne glazbe – od Gabi Novak do Gorana Karana i Zlatnih dukata. Nema s kim nisam svirao.
“Mi smo još uvijek patrijarhalna sredina koja misli da je ženi mjesto za šporetom. Ja mislim da su žene superiornije jer su majke i izdržljivije su. Na Mirogoju vidite samo žene kako glancaju nadgrobne spomenike”
Imali ste puno zanimljivih anegdota s nastupa. Jednom ste jedva izvukli živu glavu kada vam je na Boom festivalu 1981. u Novom Sadu nakon koncerta Parafa doletjela boca u glavu?
To je bio baš “boom”, ali u moju glavu. Čovjek je razbio bocu i bacio grlić prema nama. Mi smo se taman popeli na pozornicu, nismo odsvirali nijedan ton. Doletio mi je taj grlić i pogodio me centimetar od oka. Nastala je konsternacija, festival je prekinut . Bio sam krvav kao da sam došao iz bitke za Staljingrad i pješice sam otišao u bolnicu na šivanje. Kasnije su uhvatili tog pankera koji me pogodio, zvali su ga Atomski Aca. Pitali su me želim li ga tužiti, no nije mi se dalo s tim zezati. Nažalost, čuo sam da je izvršio samoubojstvo nekoliko godina nakon toga.
Vi ste i živi svjedok “brzine” hrvatskog sudstva. Još 1984. tužili ste osječku gradsku tvrtku “Športski objekti” jer je na koncertu Azre propala pozornica i uništena vam je skupocjena gitara Gibson Flying. Presudu ste dobili tek 2011., dakle nakon 27 godina.
To je stvarno za Ripleya, ali detalj koji puno govori o našem pravosuđu. Uostalom, vidite i sami kakve smiješne kazne dobivaju ljudi koji prave ozbiljna kaznena djela. Ljudi nemaju povjerenja u pravnu državu i ne boje je se. U Americi napraviš puno manju stvar pa te “oderu” za 20 godina zatvora. Tamo ljudi stvarno poštuju državu. Ovdje imaju sve razloge da je ne poštuju. Evo, na kraju sam za tog Gibsona dobio četiri puta manju cijenu jer je stručnjak koji je procjenjivao gitaru ustanovio da je ta gitara već amortizirana. To je kao da kažete kako Stradivarijeva violina iz 18. stoljeća košta 20 kuna jer je odavno amortizirana. Gitara je, baš kao i violina, vrednija što je drvo starije.
Imate već odraslu kćer, a u pedesetima ste ponovno postali otac sina i kćeri koje ste dobili u braku sa suprugom Anom. Je li očinstvo u tim godinama prednost ili nedostatak?
Ma super je uopće biti otac. Djeca su nešto posebno, oni su mali svemirci i odrasli ljudi bi mogli učiti od djece. Bolje je postati otac kasnije jer si spremniji s više odgovornosti koje dolaze pojavom djece u tvom životu. Jako mi je krivo kad vidim koliko djece ima iz disfunkcionalnih brakova koja kasnije postaju problematična – preuzme ih ulica, navuku se na drogu. Obitelj bi trebala biti čvrst okvir koji će garantirati da će iz nje izaći donekle uspješni ljudi jednog dana. Događa se da nezreli ljudi “naštancaju” djecu i onda pobjegnu i ne plaćaju alimentaciju. Onda se događaju slučajevi kao onaj u Splitu.
Moram vas onda pitati i kako gledate na aktualnu priču o gej parovima te udomljavanju i posvajanju?
U principu, mislim da je za dijete bolje da ima personaliziranu obitelj koja će mu pružiti pažnju. Najbolji primjer za to su djeca Eltona Johna i njegova supruga. To dijete ima više ljubavi i pažnje nego neko dijete koje živi u institucijama. Ne podcjenjujem nikoga, no odgajatelji u tim domovima sigurno ne stignu svakom djetetu pružiti dovoljno pažnje koju ono zahtijeva. Za dijete je sigurno bolje da bude u gej zajednici nego u instituciji.
Sinoć je završio “The Voice”. Kako gledate na takva natjecanja? Je li to dobro ili loše za mladog pjevača?
Mislim da je to u redu za klince da probaju i vide gdje su u odnosu na ostale. Takve emisije ne gledam jer me ne zanimaju. Zanima me kreacija. Imate fantastičnih pjevača i svirača izvan tih showova. Nemam ništa protiv toga, no ne bih nikad kupio kartu za pjevača iz tog showa koji će mi pjevati Rihannu ili Jennifer Lopez. Evo, sad mladi slušaju taj trap, a moji klinci ne. Vodio sam ih na koncert Paula McCartneya da vide da postoji fantastična muzika. Čini mi se da danas najbolje prolazi ono što kolokvijalno zovemo “seljačija” ili “malograđanština”. To je ono što hara, a mi se provlačimo. Mi rokeri smo postali skoro kao neka ilegala.