Mise otkazane, a Crkva traži prvog korona-mučenika

Ni komunistima u pola stoljeća nije uspjelo ono što je uspjelo koronavirusu u svega nekoliko dana. Zatvoriti crkve, otkazati mise, zabraniti vjernicima jedan oblik pričesti (na usta), isprazniti škropionice s blagoslovljenom vodom i zabraniti vjernicima da se rukuju tijekom euharistije, tj. međusobno dijele Kristov mir. A komunizam je bio sila. I mrzio je Crkvu. I sve na svijetu dao bi joj je mogao ovako napakostiti kao što je to učinio jedan običan virus koji s Crkvom nema nikakve veze.

Dakako, radi se o panici, koju su ljudi međusobno uspjeli širiti peterostruko brže nego što se širio sam virus od čovjeka do čovjeka.

Viralna viroza očigledno je veća boljetica današnjeg doba od one prave viroze.

Zahvaljujući internetu i brzopletim portalima, panika i neprovjerene vijesti šire se s jednog kraja svijeta na drugi čineći neizmjernu štetu mnogima. Primjerice, zbog agencijske vijesti i potpisana autora R. I. (tj. redakcijski izvještaj) na jednome portalu, da u Izraelu vlada panika zbog koronavirusa, vlasnici hodočasničkih agencija drže se za glavu zbog navale hodočasnika da otkažu već ugovorene aranžmane za Svetu Zemlju.

A „paniku“je izazvalo devetero turista, koji su „bili pozitivni na koronavirus pri povratku u Južnu Koreju“, navodi vijest, dodajući kako su obišli Baziliku sv. Groba u Jeruzalemu i Pećinu patrijarha na okupiranoj Zapadnoj obali. Dakle, devet ljudi koji su samo zaraženi virusom (nitko nije smrtno stradao), toliko je prestrašilo buduće hodočasnike da su odmah pohitali otkazivati letove za Izrael, em mimo svih ugovorenih uzusa s hodočasničkim agencijama, em mimo zdrave pameti. Halal im vjera, rekli bi u Bosni! To su malo jači hodočasnici. Da, upravo tako. Sav se ovaj cirkus u koji je uvučena i Crkva događa upravo na početku korizme, vremena koje je posebno obilježeno u crkvenoj godini. Tako su u sjevernom dijelu Italije neke biskupije posve otkazale služenje svetih misa, a katedrale u Veneciji i Milanu otvorene su samo turistima.

Panici su podlegli čak i u svetištu sv. Antuna u Padovi, najpopularnijeg sveca i čudotvorca na svijetu, ostavivši vjernike bez misa, kao da nimalo u svoga sveca ne vjeruju. Čudo nad čudima, zar ne! Premda naše biskupe i svećenike takva panika nije zahvatila, ni mi ne živimo u manje čudnim okolnostima upravo pred ovu korizmu. Od ludih priča o masonima kao običnim udrugama građana do predimenzioniranja fašničkih lomača, a sve začinjeno dolaskom koronavirusa u Hrvatsku.

Crkva je u svojoj povijesti znala doskočiti upravo takvim paničnim i izluđujućim situacijama. Odnosno, mnogo težim, poput pandemija kuge. Nije zatvarala crkve i otkazivala mise, nego upravo suprotno, organizirala je procesije izlazeći na gradske ulice sa svojim svetinjama i molitvama, zazivajući Božju pomoć u nevolji koja je zadesila svijet i ljude. Nije se dala impresionirati tajnim društvima, nego je svojim vjernicima učvršćivala vjeru i upućivala ih na Isusa Krista kao pravoga Boga. I nije podlijegala lažnoj filantropiji, nego se borila za prava svakog čovjeka. Zašto? Naprosto zato što upravo tako piše u Svetom pismu, koje poznaje vrijeme pokore i posta, pepela i kostrijeti.

Danas su se pravila svijeta promijenila, ali Crkva mora ostati ista. Promijeni li se i ona onako kako to svijet želi, može joj se dogoditi da je već za ove korizme društvene mreže pritisnu da metodom „santo subito“proglase prvoga sveca-mučenika od koronavirusa. Mimo svih svojih uzusa i procedura, dakako. No, vrati li se svojim izvorima i svome poslanju, Radosnoj riječi koju navješta i crkvenoj godini koju živi, vrlo će brzo prepoznati da aktualni okovi kojima se želi okovati svijet nisu po njezinoj mjeri.

Ni mjeri čovjeka kojega zagovara. Korizma je idealno vrijeme za takvo prepoznavanje. Pokazale su to jučer prepune crkve u Hrvatskoj na misama na Pepelnicu, gdje nije bilo nikakvih zabrana kod pričesti ili rukovanja, škropionice su bile pune blagoslovljenom vodom, a ljudi koji su u tome sudjelovali otvorili su svoje duše upravo vremenu posta, pokore i bratske ljubavi, kako korizma nalaže. A što u ovome trenutku može i cijelome društvu biti od pomoći. •

U našim crkvama na misama na Pepelnicu nije bilo nikakvih zabrana kod pričesti ili rukovanja, škropionice su bile pune blagoslovljenom vodom, a ljudi su otvorili duše vremenu posta, pokore i bratske ljubavi