Dizajnerski ukras u sjećanje na našu Anu Lendvaj
već pregazio, Svrtan je Dudeka i Regicu ostavio u puno mlađoj dobi.
– Bila je to moja odluka jer prava se drama odvija među ljudima koji još uvijek imaju šanse. Zato sam ja ovdje napisao i rečenicu “Regica bi ipak htela dete”. I oni na kraju odlaze u Zagreb, gdje će imati više šanse. A Cinober im kaže: “Kaj bute u Zagrebu, pa tam su samo sirotinja i lopovi.” Tako se danas percipira grad. I to je istina: ima ljudi koji kopaju po kontejnerima, a ima i onih koji beru gdje god stignu. Između su oni nevidljivi ljudi koji održavaju cijeli pogon. I to je današnji Gruntovec. On je metafora, ogledalo, pomalo napuklo, koje nam pokazuje kakvi smo svi mi danas. O tom ogledalu više se ne prepoznaje ni elementarni moral. I svi smo mi pristali na to. Ono staro “snađi se, druže” iz vremena serije “Gruntovčani” postalo je naše sadašnje “tko je jamio, jamio je” – objašnjava Svrtan s puno strasti.
Krnje su odradili svoje
Pitamo ga stoga jesmo li svi mi koji to gledamo i šutimo – Dudeki.
– Ako šutimo, zaista zaslužujemo da nas tretiraju kao Dudeke – kaže on, a na primjedbu da je od bavljenja Gruntovcem hrabrija samo odluka da ga se “dovede” u EU odgovara:
– Bilo je u zadnjih godinu dana, otkako radim na ovom tekstu, na našoj političkoj sceni raznih likova, raznih Krnja koji su “otkrnjali” svoje. I ne mislim tu na ovaj skandalozni čin u Imotskom. Shvatio sam gledajući sve to da je socijalizam u Gruntovcu samo okvir jer ti isti ljudi samo su se s Centralnog komiteta prebacili na “kopanje” europskih fondova. Moj Cinober kaže: “Tu se daju dobri novci povleči.” Jednaka je neosjetljivost i ondašnjeg CK, ljudi koji su živjeli u kuli od bjelokosti i bili potpuno odvojeni od naroda i ovih danas koji su također bezobrazno odvojeni od naroda. I još nam se cere u lice. Smiju nam se kao da smo maloumni, kao da mi građani Hrvatske nemamo mozga. Ali sustići će i njih sudbina. Mi ćemo doživjeti neku katarzu. Svi će oni pasti jednog dana, a ja se nadam da će i ova predstava tome pridonijeti – objašnjava Svrtan. Kerempuh je jučer pokazao dva malena isječka iz predstave te smo jasno čuli da se na kazališnu scenu vraća i onaj neodoljivi kestnerovski kajkavski, jedinstvena mješavina zagorskog i podravskog govora.
S glumcima ju je brusila jezična savjetnica Ines Carević, a na sceni su, uz spomenute: Hrvoje Kečkeš, Josip Brakus, Maja Posavec, Anita Matić Delić, Nina Erak, Ines Bojanić... te gost, ‘friški’ umirovljenik Komedije – Ivica Zadro.
Legendarne Ane Lendvaj, modne kritičarke i novinarke Večernjeg lista koja je preminula 23. veljače 2016. godine, a kojoj u čast Večernji list dodjeljuje i modnu nagradu koja nosi njezino ime, ovih dana prisjetili su se i dizajner umjetničkog nakita Mario Nokaj i Anin prijatelj Josip Tešija, i izradili broš s njezinim likom. – Broš Portret Ane Lendvaj napravili smo laserskim graviranjem u srebru, za Josipa. Ana je bila naša zajednička prijateljica i bio mi je istinski izazov preslikati njezin karakter u ovoj formi – kazao je Nokaj, a Tešija, maneken i kustos Galerije Kranjčar, na njega se nadovezao: – Ana je zadužila novinarstvo, posebno modni svijet. Posvećujemo joj ovaj mali hommage u vidu broša. Bila je čudesan prijatelj, čovjek i novinar. Ana Lendvaj bila je likovna i modna, ali i književna kritičarka te rijetko svestrana novinarka koja je profesionalno bila vezana uz Večernji list od 1975. godine pa sve do smrti. Potkraj šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je studirala jugoslavistiku i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te biotehnologiju na BTO-u u Zagrebu, javljala se i poezijom. Bila je nezaobilazni insajder najprogresivnijih umjetničkih procesa, a njezina svjedočanstva i poznanstva itekako su obogatila ne samo njezin borbeni karakter nego su joj izbrusila i kriterije pa je s vremenom postala kritičarka čije se prosudbe i danas citiraju i poštuju.