Split vode Mutikaša i Kikaš, nema tu etike
Redatelj priprema britki SF kabaret “Split in space”
Večeras će se u Gradskom kazalištu mladih Split premijerno izvesti SF cabaret “Split in space” koji postavlja Ivan Leo Lemo. Nakon “Cabareta Splićanke” koji puni dvorane diljem zemlje, planirao je postaviti “Splićane”, ali iz te se originalne ideje na koncu izrodio “Split in space” u kojem glume Ivo Perkušić, Siniša Novković, Matija Gabrić i Ana Gruica Uglešić. – Žanr znanstvene fantastike nije toliko uobičajen u kazalištu, više je filmski i televizijski. Iako se nastavlja na turbouspješne “Splićanke”, ovaj put odvodimo publiku malo dalje, fizički i metafizički. Idemo u svemir. Inspirirao nas je ovovremeni kataklizmički naboj u zraku, ali i potreba one prave apokalipse koja se događa u čovjeku. Pratimo posljednje događaje u životima trojice Splićana koji se evakuiraju s planeta. Okosnica priče je diktiranje brodskog dnevnika, a što brod leti dalje u svemir, to mi dublje poniremo u naše likove i genezu njihovih problema. Pišemo novu povijest, ove naše nam je navrh glave – otkriva nam Ivan Leo Lemo.
Kakva je forma predstave, ima li mnogo političkih elemenata?
Predstava kao punokrvni kabaret vrvi politikom, ali nije nam ona bila primarna. Razbili smo mozaik aktualiteta i izmaštali mu neke nove kamenčiće. U kolažnoj formi isprepliću se standup, pjesma i ples. Glumci imaju jako težak zadatak, prolaze kroz nekoliko komičnih i logoreičnih živčanih slomova. Pratimo dramska lica kako nakon pada na dno nadlijeću same sebe, i znanstveno-fantastično i samospoznajno. Pričamo tri bizarne priče muškaraca iz Splita, a uloga Ane Gruica Uglešić je posebno iznenađenje.
Odakle ste krenuli, što je bila inicijalna kapisla?
Krenulo se od demontiranja patrijarahalnih naivnosti koje su vrlo čest i vrlo nasilan normativ. Zanimalo nas je što se događa kad iz perspektive svemira pogledaju svoj život oni koji su bili zatočeni u identitetske matrice nacija, teritorija, ratova? Što se događa s tim temama vezanim za zemlju kada nestane Zemlje? Važan dramaturški artefakt nam je Poljud. Jedini nam je rekvizit u predstavi, ali i bitno poprište događanja. Predivan je taj naš splitski “leteći pijat”. Fetišizirali smo ga kroz naše priče.
Tko će sve biti u vašem svemirskom brodu?
Najmlađi u predstavi je student glume Matija Gabrić kroz čiji se lik iznose teorije zavjere. Siniša Novković tumači ulogu Ante s Brda, torcidaša, a Ivo Perkušić igra dijete ustaške emigracije koje se suprotstavlja regionalistima koji u našoj političkoj parafrazi preuzimaju vlast s ciljem odvajanja Dalmacije.
Kakve još asocijacije možemo naći u predstavi?
Uloga žena uvijek je glavna, one spašavaju svijet. Za priču nam je bitna i Dioklecijanova palača. Ta splitska identitetska baza u našoj je priči objekt skrivene povijesti i svrhe. Radnja se događa 2020., ali za koji mjesec. Spominjemo čak i bedaste masone iako se ta afera slučajno poklopila s nekim detaljima iz našeg teksta. Priče su pomalo almodovarske, bizarne i melodramatične, na rubu znanosti. Na neki način referiramo se i na kultne “Zvjezdane staze”, dok su kostimi superjunački.
Kakav je odnos politike i kulture u Hrvatskoj danas?
Jednostavan. Politika kadrovira svoje nekompetentne poslušnike na jako puno rukovodećih mjesta. Ne ulaže se dovoljno novca u kulturu, također iz jednostavnog razloga što se gomila novca u našoj zemlji ili krade ili koristi za plaće zaposlenih preko veze i bezveze. Ministarstvo kulture je broš na reveru besmisla.
Pratite li stanje kulture u Splitu?
Naš kabaret opisuje upravo to stanje. Mislim da u potpalublju jako puno ljudi inspirativno i autentično vesla splitski kulturni brod, ali budući da grad vode Kikaš i Mutikaša sa svojim nečasnim kriterijima, malograđanskim ukusom i političkim šibicarenjem, sumnjam da se može manifestirati neki veći polet dok se ne dogoditi sljedeće dijeljenje izbornih karata. U “Bandićlandu” ti su mehanizmi još raskošniji.
Možete li usporediti predstave GKM-a i HNK Split?
Gradsko kazalište mladih je vitalno, gipko, živo tijelo koje već godinama radi čuda usprkos nedovoljnim sredstvima koje dobiva. Žilavo je to susretište kreativnosti i slobode, osnovano u Drugom svjetskom ratu u izbjegličkom kampu El Shat. Sa splitskim HNK imao sam “bliski susret treće vrste” kada sam nelegitimno, po nalogu Mutikaše i Kikaša izguran iz natječaja za intendanta nakon što me Gradskom vijeću preporučilo Kazališno vijeće, i to izvan zakonskog roka za završetak natječaja, a rješenje o rezultatima natječaja nikad nisam dobio. Dakle, sljedeći natječaj bio je nelegitiman i na njemu je instaliran podobnik bez programa. Jedino mi je slatko da je gospodin Kerum izabrao ravnatelja Opere, čovjeka kojim je uvjetovan moj izbor. Bez obraza nema opere. Ali ima Opare, velikog ljubitelja opere i Kerumovih operatora. U takvoj konstelaciji bespredmetno mi je razgovarati o estetskim dostignućima tog kazališta i njegovih divnih ansambala. Bez etike nema estetike.