Dečki su me tjerali s terena sve dok ih jednog dana nisam počela pobjeđivati
Splićanka Dora Goleš sjajno se snalazi u Idahu i američkoj sveučilišnoj košarci
Dora Goleš (22), nekadašnja košarkašica Splita i hrvatska reprezentativka, bila je sjajna u utakmici američkih sveučilišta Idaho State – Montana (72:59). Postigla je 36 koševa (šut iz igre 10/17, s linije slobodnih bacanja 11/12), a pogodila je i pet trica. Još je imala tri ukradene lopte, tri skoka i dvije asistencije.
– Počela sam igrati košarku s deset godina. Košarka mi je bila prva ljubav, ali roditelji nisu bili baš oduševljeni. Rekli su mi da sam premala da bih igrala košarku, pa su me upisali na plivanje. Trenirala sam plivanje četiri godine u klubu Mornar. I da budem iskrena, mrzila sam zamalo svaki trenutak. U glavi mi je bilo samo kad ću doći doma da mogu ispred zgrade šutirati na koš. Zapravo i ne znam uopće kako se tolika ljubav za košarku stvorila, vjerojatno gledajući oca i najstarijeg brata kako zajedno šutiraju – kaže mlada Splićanka.
Dora ima dva starija brata. Najstariji, Marino, igrao je košarku u mlađim kategorijama, a srednji brat Tino bio je uspješan veslač.
Mučila se s ozljedama
– Mama Sanja nije bila neka sportašica iako tvrdi da jest. Igrala je košarku, tata Milan trenirao je nogomet, ali više je uživao igrajući košarku s prijateljima. Sa šest godina počela sam “trenirati”, sama ispred zgrade. Šutirala sam teniskom lopticom jer nisam mogla dobaciti do koša košarkaškom loptom – rekla je Dora.
Kad je narasla i ojačala, tata joj je kupio košarkašku loptu kojom je šutirala sljedećih pet godina.
– Iako mi je kupio loptu, mislio je da je košarka nešto prolazno. Stalno sam molila roditelje da me upišu na košarku, ali nisu se dali, ali nisam ni ja. Provodila sam dan i noć na tom igralištu šutirajući dok su se druge cure igrale skrivača, lovice... Puno sam puta bila potjerana s koša jer sam cura i dečki mi nisu dali da igram s njima. U početku bih samo sjedila sa strane i čekala da završe da se mogu vratiti šutiranju. Ali nakon nekog najviše podržavaju dva brata i majka, a otac joj je kupio prvu košarkašu loptu i dres te je odveo na trening u Split vremena nisam to više dopuštala. Rekla bih im da igraju protiv mene jedan na jedan.
U početku su joj se dečki smijali i lakoćom je pobjeđivali.
– Od smijanja došlo je do: “Aaa, kako te ženska može pobijediti u košarci?”. Više se nisu meni rugali, nego su se smijali onome tko bi igrao protiv mene. Živjeli smo na šestom katu s pogledom na igralište tako da je tata sve ove dvoboje gledao s našeg balkona. Jednog mi je dana tata došao s prvim košarkaškim dresom, tenisicama i rečenicom: “Obuci se, idemo na trening.” Odveo me Gordanu Grginu, predsjedniku ženskog kluba Split, za koji sam igrala do 19. godine. U klubu sam bila u prvoj petorci u svim mladim kategorijama. A s 12 godina nastupila sam prvi put za seniorke. S 14 godina sam već bila u prvoj petorci igrajući s iskusnim košarkašicama poput Ane Modrić, Ivane Roje, Nataše Šustić...
Ana Modrić joj je i danas mentor.
– S 12 godina nije se samo dogodio nastup za prvi tim, već se rodila i želja za odlazak u Ameriku. Odrastajući, nisam se baš puno družila s prijateljima, imala školu, trening dvaput dnevno, a u slobodno vrijeme obožavala sam gledati američke filmove, serije i crtane filmove. Engleski sam usavršila gledajući televiziju, a u školi sam imala sjajnu profesoricu. Zasad još nema poziv za seniorsku reprezentaciju.
– U ljeto 2014. imali smo EP u Portugalu nakon kojeg su me zvali s nekoliko američkih sveučilišta. Od svih tih opcija najviše mi se svidjela ponuda Georgie. Bili su druga divizija NCAA, ali to mi nije smetalo jer san samo htjela otići nekamo gdje ću se osjećati da sam željena. Problem je izbio kad sam u ožujku 2015. potrgala prednje križne ligamente i menisk – kaže Dora. Nakon ozljede imala je operaciju te oporavak od devet mjeseci. – Nakon takve ozljede u Georgii rekli su mi da više nisu zainteresirani. Slomljena srca, nisam znala što ću. Kad sam već počela gubiti nadu, nazvao me dvogodišnji junior college da igram za njih. Njihova je svrha pomoći igračima koje nisu regrutirale četverogodišnje škole te da se nakon godinu-dvije ti igrači prebace na četverogodišnji fakultet. Bojala sam se otići jer sam mislila: Što ako odem i ne dobijem nikakve ponude i onda se moram vratiti u Hrvatsku. Opet, to je bila savršena prilika da pokažem školama da sam još bolja nego prije.
Idaho je pravo mjesto za nju
U SAD je otišla u kolovozu 2016. – Prvih nekoliko tjedana bilo je jako čudno i trebalo mi je vremena da se prilagodim na američki način života. Drugačija hrana, ljudi, treninzi… Jednog dana došla sam na trening i vidjela dva visoka čovjeka u narančastom. Trener mi je rekao da su to dva glavna trenera iz Idaho Statea, koji su Prva divizija. Došli su gledati naš trening. Svi su bili nervozni. Nisam bila zabrinuta jer sam znala da imam ispred sebe dvije godine u kojima se mogu dokazati. Nakon treninga trener mi je prišao i rekao da imam prvu ponudu za punu stipendiju. Planirala sam odbiti ponudu, ali Idaho State me pozvao u goste – naglasila je Dora.
Četiri dana provela je u kampusu s ekipom i trenerima.
– Nakon prvog dana znala sam da je to mjesto za mene.
Iako je potpisala za sljedeće tri godine s Idahom, trebala je odigrati svoju “freshman” sezonu za Western Wyoming Community.
– Odlučila sam studirati psihologiju. Bili smo prvaci regularne sezone, izabrana sam u prvu petorku konferencije i dobila jednu od najcjenjenijih nagrada – All American. No, puknuli su mi prednji križni ligament i menisk u drugom koljenu, a prošlog ljeta su mi izvadili i živac iz stopala – kaže Dora koja živi u kući u blizini kampusa s tri cimerice, dvije Španjolke i Francuskinjom.
– Prvo sam se hranila u menzi, ali već dvije godine kuham sama. Naučila sam kuhati uz YouTube i cimerice. U slobodno vrijeme učim, gledam televiziju, spavam...