Iščekivanje dana poslije: ne zna se kada će i po kojoj cijeni čovjek kupiti novi mir
Kako je život izgledao lijep prije koronavirusa! Zaokupljen trenutačnim brigama o zdravlju, čovjek postupno gura prošlost među romantične uspomene, u očekivanju dana poslije. Samotnički život formira i emocije i misli ljudi. Da bi se zaštitili od ugroze, ljudi su se masovno povukli u osamu svojih domova: tamo nekadašnji komfor ništa ne znači. Od svih ljudskih bića, koja su ovoga časa bez suđenja zatočena na kugli zemaljskoj, ili su već bila zatočena, ili će tek biti zatočena, nitko u svome životu nije prošao toliku torturu, čak ni u ratu, ako su imali i tu nesreću. Ostaje li čovjeku išta bolje, osim da bude strpljiv, u nadi da će i pogubnoga gosta jednom biti dosta, da bude kooperativan, s uvjerenjem da tako i sam sudjeluje u konačnoj pobjedi nad zlom, i da bude pribran, sa sviješću da ga je na izolaciju osudilo neko ne-ljudsko stvorenje, a ne drugi čovjek. Prije nego izgube rat s čovjekom, virusi će dobiti mnoge bitke nad ljudima. Kako će život izgledati kad koronavirus jednom prođe – to je već pitanje o kome čovjek, opsjednut tim nepoznatim čudima, i ćudima, prirode, još ne stigne ozbiljnije razmišljati. U svijetu surove zbilje nema dovoljno mjesta za fantastiku kako se, iz ove perspektive, može zamišljati vrijeme kad će se ljudi smjeti družiti, kad će djeca moći ići u škole, odrasli odlaziti na posao, a umirovljenici izlaziti na ulice; kad će se opet igrati nogomet, piti espresso, jesti pizze, održavati predstave, organizirati izložbe, živjeti bez zabrana, kretati bez ograničenja. Čovjeku u izolaciji nije zabranjeno ništa, osim što se ne može slobodno kretati. Ako je primio oprost od pape Franje, morao je upamtiti i njegovu (pre) poruku – da razlikuje važno od suvišnoga. Važno je da je svemogući Čovjek sam izabrao žrtvu slobode, da bi zaštitio život i zdravlje, svoje i svoje okoline, više nego što mu je to nametnuto. Suvišno je razbijati glavu o tome tko ga je osudio na toliku patnju?
Komunistički imperij
Može iz osame razmišljati o svemu, najviše o sebi i o nesreći koja ga je iznenadila. To može biti drugi virus, kad ovaj „pravi“jednom prođe: život izvan društva ili na rubu društva, prekidi društvenih veza, striktna izolacija od drugih ljudi kao jedina sigurna obrana od agresije ostavit će traume s kojima se ljudi neće lako nositi i kad opasnosti minu. Jedan se zaključak već može objaviti: virus ne poštuje granice i ne razlikuje ideološke sisteme; prvo je udario na posljednji komunistički imperij i ugrozio strateške planove po kojima će Kina za koju godinu preteći SAD; kad je i virus otkrio Ameriku, udario je na njene razgranate Ahilove pete, i počeo raditi dar-mar na najbogatijem svjetskom tržištu. Tisuće milijardi ubačene su u financijski krvotok, a krvna se slika ne popravlja. Vlast novca ustupa (privremeno) pred vlašću virusa. Površnom Donaldu Trumpu bit će vraški teško uvjeriti birače da je gledao dalje od nosa kad je umirivao naciju da dolazi „obična gripa“; ni moćna ga CIA nije uspjela uvjeriti da korona nije „obična gripa“i da je opasniji virus na putu u Ameriku. Veliku zemlju i veliku naciju pogodila je vlastita umišljenost, ako ne i glupost. Velike demokracije padale su jedna za drugom pred oglašenom najezdom ozloglašenog virusa: talijanske i španjolske vlasti morat će objašnjavati svojim građanima jesu li ih mogle bolje zaštititi; i odlučnijeg Emmanuela Macrona birači će sigurno pitati zašto ih je slao na lokalne izbore kad je bilo bjelodano da se koronavirus već masovno uselio u Francusku. Izvanredne mjere dolaze na izvanredne okolnosti. Kompleks diktature opterećuje sve generacije današnjih demokrata, osobito one koje bolje pamte diktature nego demokraciju. Možda su neke mjere u Hrvatskoj dodirivale periferna područja ljudskih prava, i potakla skolastička pitanja o tome postoje li jaja i kokoš i u velikim zdravstvenim krizama. Postoje, ali se zna da je zdravlje ljudi na prvome mjestu dok epidemija traje. Zabraniti ljudima da se slobodno kreću stvarno je teška odluka; kineske su vlasti to učinile na početku, talijanske tek kad je voda došla do grla; ostale razlike svi dobro vide.
Kad sve prođe, Italija će opet biti demokratska država, Kina će ostati jednostranačka diktatura: naši susjedi ne bi izgubili ništa od svoga demokratskog statusa da su s oštrim mjerama krenuli znatno ranije; imali bi manje tužnu bilancu. Praćenje ljudi spada u još osjetljiviju zonu čovjekovih prava i sloboda, čak i u izvanrednim uvjetima ugroze ljudskoga zdravlja (i života). Problematična može biti svaka odluka koja pogađa jednoga nevinoga, zato da ne prođe 99 krivih. To su pravni standardi, na njih se i u krizama mora misliti. Ali, što činiti s jednim čovjekom koji se neodgovorno ponaša i može ugroziti 99 zdravih? Demokracija je i u teškim vremenima stvar procedure. No, ni u najbolja vremena u ljudska prava ne spada to da netko smije zaraziti drugoga čovjeka. Kad se budu zbrajale sve štete, i Hrvatska će morati dokazati, najprije samoj sebi, da nije spustila visoku razinu ljudskih prava i sloboda. Na tom terenu ne bi smjelo biti nikakve štete. Takva budnost ne može umanjiti velike zasluge Kriznoga stožera: u velikim turbulencijama, Hrvati mogu biti mirniji jer i sami mogu vidjeti da imaju pilote u avionu.
To što je Sabor ostao na radnome mjestu, da – uz šefa države – nadzire da se u državi sve institucije vladaju uredno, pojačava sliku sređene države usred velike pogibelji. Neke stvari treba reći, da se Hrvatska ne bi svrstavala uz bok Viktoru Orbánu ili da je drugi ne bi tamo krivo svrstavali: u Hrvatskoj funkcioniraju sve vlasti, nema, dakle, diktature; može se slobodno misliti ako je u izolaciji vrijeme za veliko razmišljanja; može se slobodno govoriti – ni to pravo nije ugroženo ako se ima kome govoriti. Restrikcija je zavedena u slobodi kretanja, što prije ili poslije rade sve države, i demokratske i totalitarne; ima li, bez takve zabrane, drugoga načina da se i virus izolira? Problem bi nastao kad bi se ijedna restrikcija produljila i kad prođu opasnosti zbog kojih su uvedene. Tad bi se moglo govoriti da su u zemlju ušli neki drugi virusi, i da se od njih treba braniti izlaskom na ulice, a ne zadržavanjem u kućama. Strateške su činjenice nepromjenjive: demokracija je na Zapadu, Hrvatska je dio zapadnoga svijet. Nije svejedno kojim se sredstvima države služe u redovnim parlamentarnim vremenima, a koja sredstva koriste da zaštite ugroženo zdravlje ljudi u izvanrednim okolnostima. Svako sredstvo ne opravdava svaki cilj. Ako je karantena jedino rješenje, kao što na različite načine potvrđuju i Kina i Italija, onda je suvišna svaka rasprava o tome koliko ljudskih prava stane na ušicu demokracije. Boris Johnson je bahato tvrdio kako će pustiti virus da se slobodno šeće Ujedinjenim Kraljevstvom vjerujući naivno da će virusi pocrkavati od ljudi prije nego što će ljudi umirati od virusa. Kad je zaraza pogodila i njega i princa Charlesa, pojačao je obranu! I Trump mijenja retoriku, ali zadržava površnu ćud: njemu su ljudska prava na samome dnu ljestve. Iz ozbiljnog razgovora o ljudskim pravima, Amerika se sama isključuje. Ograničena sila s kojom države raspolažu usmjerena je na dva cilja – da zaštiti zdravlje ljudi tako što će ograničiti širenje zaraze i da proizvedu cjepivo kojim će trajno riješiti problem, do nekog novoga virusa. Naivno bi bilo očekivati da će se, čim pošast prođe, obnoviti sve što je virus pokidao za svoje strahovlade. Čiji god proizvod bio, virus je izazvao nered na zemlji kakav ni kuge ni kolere nisu izazivale u svoje vrijeme; svijet je tada bio manje poznat i nije bio povezan. Sad se otkrilo, ili potvrdilo, da današnji moćni čovjek ne živi u globalnome selu, nego u globaliziranom dječjem vrtiću. Da ljudi ne pate i ne umiru
Kad se budu zbrajale štete, i Hrvatska će morati dokazati samoj sebi da nije spustila razinu ljudskih prava i sloboda. Na tom terenu ne bi smjelo biti nikakve štete. Problem bi nastao kad bi se ma i jedna restrikcija produljila i kad prođu opasnosti
toliko, da gospodarstvo ne živi na mjerama umjetnoga disanja, da i politika nije stjerana u mišju rupu, da kultura i sport istjerani iz svojih hramova, da se i mise ne drže u praznim crkvama, drama oko koronavirusa doimala bi se kao velika nadrealistička predstava. Ali, ako stotinu tisuća mrtvih može spadati u „dobro obavljeni posao“, onda su nadrealne samo ljudske iluzije da novac liječi svaku bolest. Pred agresijom virusa, države još i funkcioniraju, da osiguraju minimum života u izvanrednim okolnostima; društva se raspadaju: neće ih biti lako okupiti oko vrijednosti slobode, solidarnosti i bratstva, koje je virus ozbiljno ugrozio. I u ovoj neslobodi sužnji maštaju o slobodi.
Teret samoće
Kod povratka u stanje društvenosti, ljudi će nositi sa sobom teret samoće. Ako su krize plodno tlo za kreativnost, onda će kreativni ljudi, ne samo u umjetnosti, doći na svoje. I politika će se morati obnoviti, da je ne iznenadi neki novi virus, i gospodarstvo, ako ne pogriješi kao 2008. da teret neravnomjerno rasporedi da „divlji kapitalizam“postane još divljiji, i kultura, da nađe svoje egzistencijalne prostore, i sport, da se oslobodi perverzije novca, i znanost, da se zamisli što je sve čovjek u stanju proizvesti na svoju štetu, i školstvo, da uči generacije ozbiljnosti života. Bilo je u ljudskoj povijesti i gorih ubojica od posljednjeg virusa; čovjek je pobijedio sve bolesti, pobijedit će i ovu: ne zna se jedinio kad će to biti ni po kojoj će cijeni kupiti novi mir. Od svih drugih bića čovjek uživa sposobnost koja mu u svakoj (ne)prilici daje prednost nad svakim protivnikom – ima dar razmišljanja. Sićušni virusi, kao i organizmi viši od njih, opstaju tako da se prilagođavaju; već je, koliko struka može pratiti, osam različitih tipova s njihove strane sudjeluje u novim ofenzivama. Dok nema druge obrane, čovjek se također mora prilagođavati. Ova će pobjeda vrijediti više od dva boda. Nakon dvaju udara, virusa i zemljotresa, hrvatske građane nije trebalo siliti da ostanu u svojim domovima. Hrvati nisu Skandinavci da se, kao Šveđani, oslone na svijest građana, da država ne mora vježbati strogost. Oni su prolazili druge škole; ne čini se ni da su Hrvati podbacili, sa svim dokazima pojedinačne neodgovornosti. Stožerno tijelo obrane funkcionira kao vijeće mudraca, a ne kao hunta; više je to stručno nego političko tijelo, kao skupina dobročinitelja koji imaju razumijevanja i za ljude, da se ne osjećaju isključenim, i za okolnosti, da im se ne osvete. Težeći ravnoteži nema dokaza da je Božinovićev stožer skrenuo na opasan put represije. Zanemari li se nekoliko stotina slučajeva (pojedinačnoga) neposluha, koje bi, valjda, i Šveđani napravili, da su na Mediteranu, Hrvati su neočekivanom lakoćom prihvatili život u karanteni, kao da su cijeli život odrastali u demokraciji, pa se mogu neko vrijeme odreći njenih prednosti. Ili su to uspomene na totalitarna vremena. Čak se i politički refleks o ljudskim pravima može pozitivno tumačiti iskonskim strahom građana da kad opasnosti minu, opet morati birati između kuge i kolere. „Oni koji demokraciju nauče kasno”, pisao je njemački filozof Peter Sloterdijk, ” poštuju tekst zakona.“Tako su se, grosso modo, držale građanske udruge i politička oporba kad su stiskali alarmno zvono, da od izuzetaka ne bi nastalo pravilo. Na zdravstvenom planu, Hrvatska se dobro drži; kad se fronta zatvori, bit će važno da nema štete ni na političkome planu. Na izlasku iz svoja četiri zida, čovjek će se najprije suočiti sam sa sobom. Da bi se vratio u društvo, morat će učiti hodati, odvezati jezik, osloboditi glavu, srediti emocije, vježbati nanovo slobodu, uživati u društvenim kontaktima, učiti razgovarati. Virus je udario ljude žešće nego itko drugi u posljednjih nekoliko desetljeće; hoće li ih to opametiti da više cijene ono što imaju nego ono što nemaju? Za njihov moral ništa ne bi bilo pogubnije nego kad bi im se olako davale nade koje će se izjaloviti; zato se nitko ozbiljan ne izjašnjava o kalendaru. U jednoj drugoj epidemiji Albert Camus je postavio stroge uvjete za izlazak iz karantene: „Nitko neće biti slobodan dok bude elementarnih sila!”