Skela vozi tri puta na dan samo domaće ljude, da ne bi bilo neprilike...
Ostali smo bez ikakvih prihoda – zabrinuto govori Ruža Fabčić strahujući od toga što budućnost nosi.
Na nju i njezina sina Alena nailazimo kod skele, snaha Ivana u to je vrijeme u dvorištu na dudu davala mlijeko janjetu. Od skele do središta sela ima oko pet kilometara. Ruža i Alen Fabčić govore nam da su taman namjeravali adaptirati izletište, no sad su morali zaustaviti građevinske radove jer materijal ne mogu dopremiti u Križnicu zato što građevinari nisu domaći pa na otok i ne mogu. – Ne ide k nama više ni poštar, nije ga bilo deset dana. Kad misliš da ti je nešto stiglo, moraš sam otići u Pitomaču u poštu i provjeriti – objašnjava Ruža Fabčić.
GSS na kontrolnom punktu
Pandemija je zahvatila svijet baš u trenutku kada je Križnica trebala doći “na red” za investicije. Na čekanju je tako i godinama planirana i nikad započeta gradnja mosta za cestovni promet koji bi se trebao nalaziti uzvodno od skelskog prilaza, u blizini postojećeg visećeg pješačkog. Most koji će s jedne strane donijeti sigurnu i stalnu povezanost s kopnom, a s druge strane ukrasti Križnici njezinu draž, bit će dug gotovo 135, a širok malo manje od devet metara. Uz kolnik širine šest metara obostrano će biti smještene pješačke staze.
– Bilo bi to idealno za posjetitelje – govori vlasnica Dravske iže. Idealno mjesto za bijeg u prirodu i tišinu, uživanje u šetnjama, vožnji biciklom, ribolovu... jest i također zatvorena Ribička klet Rengel, s restoranom i smještajnim kapacitetima, pa na vlasnicu Miru Rengel nailazimo kako šeće mjestom sa svojim bernardincem.
Život je definitivno drukčiji, a posao je stao i njoj, baš kao i Igoru Štefanoviću, vlasniku restorana Potkova na zagrebačkom hipodromu koji u Križnici s ocem Nikolom uređuje svoje imanje, u čemu im pomaže susjed Mladen.
– Došli smo iz Zagreba prije zabrane kretanja – kaže Igor po tko zna koji put se pitajući što će i kako dalje biti. Njegovih 25 djelatnika sada je na Zavodu za zapošljavanje.
– Više dobiju s burze, 70 posto od plaće, nego da primaju državni minimalac – govori. Odlazeći s posljednjeg panonskog otoka, odlučujemo provjeriti kako na cesti funkcionira odluka županijskog Stožera civilne zaštite i jesu li uistinu pod kontrolom sve prometnice prema drugim županijama. Vozimo se Podravskom magistralom kroz Viroviticu, dalje prema Slatini gdje je u utorak zbog korone zatvorena i dezinficirana pošta. Stižemo na kraj Virovitičko-podravske županije, u Orahovicu, i odatle namjeravamo preko Papuka do Kutjeva pa zatim ka ulazu na autocestu u Lužanima. U Duzluku, selu u podnožju slavonske planine, jedan je trak ceste zatvoren. Pokraj njega parkirano je vozilo Gorske službe spašavanja iz kojeg izlazi maskom i rukavicama opremljena žena. Traži nas propusnice, upisuje imena i prezimena i naše OIB-e. Zatim uzima motorolu i diktira ih. Veza puca pa mora nekoliko puta ponoviti. U to vrijeme iz suprotnog smjera, ravno na barikadu, nailaze dva automobila. Njih “preuzima” GSS-ovac koji je bio ostao sjediti u vozilu. Putnici iz tih vozila prolaze istu proceduru kao i mi. – Nemaju rješenje o samoizolaciji, mogu proći – odjednom odjekne iz motorole glas policajca s kojim su GSS-ovci na vezi.
Opet policija
Šutke nastavljamo put preko Papuka. Ulazimo u Požeško-slavonsku županiju gdje nas nešto kasnije zaustavlja policija. Pokazujemo propusnice i bez zadržavanja nastavljamo pustom cestom prema Zagrebu nekako u vrijeme kada su Marijan Rupolec i Spomenko Cetina ovoga utorka preko Drave prevezli posljednju dnevnu liniju poluprazne skele.