Što bi Mamić dao da mu Maksimir skandira kao Bjelici! Game over
Tko je Zdravko Mamić da objavljuje plaće sadašnjih ili bivših zaposlenika ako oni to sami nisu zatražili? Bjegunac od presude i novih suđenja, onaj ‘tko može što hoće’
Možda se ljudi i ne mijenjaju u vrijeme kriza, već samo do većeg izražaja dolaze njihove pozitivne ili negativne osobine, a u svakoj krizi ima i onih koji je koriste da bi proveli ono što su ionako namjeravali, pa pod okriljem krize to onda i opravdali. Pokušali opravdati, točnije. Objavivši na svom profilu na Facebooku kolika je plaća trenera Nenada Bjelice i njegova stručnog stožera kojem je već i uručen otkaz, Zdravko Mamić je uz njemu očito efektan završetak „game over“poručio čovjeku i stručnjaku koji je svojim radom preporodio Dinamo i rezultatski i stilom – a time i maksimirsko ružno pače vratio građanima, njegovim navijačima – da mu je vrijeme isteklo i da za njega više nema mjesta u klubu.
U vrijeme kad se radnicima ne samo u Hrvatskoj krešu plaće, kad gotovo da nema onog tko ne strepi za svoje radno mjesto ili poduzeće koje vodi, kad USA Today ilustracijom kilometarskog reda pred burzom iz 1933. najavljuje da će tri milijuna Amerikanaca ostati bez posla i tako doživjeti gori slom nego tijekom Velike depresije, Mamić je objavio iznos milijunske plaće Dinamova trenera očekujući valjda masovnu podršku za svoj potez u trenutku kad bi uz takve argumente poput odvjetnika u mogao poentirati s „I rest my case“. No, značajnija podrška je opet izostala, ovaj put čak i od njemu obično sklonijeg dijela javnosti.
Nije si sam dao plaću
Da, Bjeličinih više od 25 milijuna kuna zarađenih u Dinamu od svibnja 2018. za hrvatske pojmove zvuči i nestvarno i bahato, no svatko tko i površno prati nogomet zna da su takvi iznosi u nogometu posljednje desetljeće i pol postali zapravo uobičajeni te da čak i s takvim iznosom Bjelica debelo zaostaje za većinom svojih europskih kolega protiv kojih je u protekle dvije sezone vodio Dinamo. Za usporedbu, najbogatiji trener na svijetu Diego Simeone primao je 3,6 milijuna eura. Mjesečno, ne godišnje. Pa čak i kad bismo se složili da je Bjeličina plaća svejedno bila prevelika, opet je pitanje pa tko mu ju je dao!? Pa nije valjda uglađeni osječki stručnjak koji govori šest stranih jezika nakon što je donio u Zagreb europsko proljeće prekinuvši gotovo polustoljetno prokletstvo otišao u Međugorje, prislonio Mamiću pištolj na čelo i rekao: „Sad mi daj milijun eura plaće!“.
U proljeće 2019. godine, netom prije poraza od Rijeke u finalu Kupa, Dinamov je predsjednik Mirko Barišić na konferenciji za novinare svečano objavio da je s voljenim trenerom potpisan novi ugovor, a već isti dan procurilo je i da je riječ o iznosu između milijun i milijun i pol eura, čime je potučen i rekord Vahida Halilhodžića od 900.000 eura za godinu dana koliko je imao zajamčeno po ugovoru. Nije to čudom dospjelo u medije, tako što je Barišiću ili Bjelici ispao pri rukovanju s novinarima ugovor iz džepa, nego zato što se htjelo da to dođe u javnost i da se klub pred svima pohvali financijskom snagom. Takav iznos mogao je odobriti samo onaj tko i danas, iz dugotrajne izolacije, odobrava baš sve u Maksimiru, ali ne iz befilmovima skrajne ljubavi prema treneru, već da bi opet sam sebi podigao spomenik tako što će poručiti svima: „Evo kako nagrađujem i stojim iza čovjeka kojem se svi klanjate“. I to je zapravo ključ razlaza koji je tinjao i koji se počeo nazirati još onoga dana kad je iz vrlo uspješne trenerske epizode na Bliskom istoku u klub vraćen mlađi brat Zoran Mamić, poput svoga brata također nepravomoćno osuđen za nezakonito izvlačenje novca iz Dinama. Zdravko Mamić oprostio bi Bjelici i pobjede kojima je priskrbio klubu Uefine milijune eura koji debelo premašuju njegovu zaradu, i poraze, i klasične Dinamove, samo s karmom tog kluba povezive posrtaje poput onog u pet minuta kaosa protiv Šahtara, i mučno psovanje sudaca u HNL-u, čak i odabir igrača za prvih 11 koji mu često nije bio po volji... Ali nije mu mogao prijeći preko popularnosti, preko toga što je bio voljen. Kad bi to bilo moguće, kad bi ta „utakmica“postojala u ponudi, u
Kad bi ta ‘utakmica’ postojala u ponudi, u kladionici bismo stavili novac na opciju da se Mamić vraća u Hrvatsku pod uvjetom da doživi skandiranje punog sjevera Ono što Mamića izdvaja iz reda tih europskih ‘gazidisa’ jesu i sve one godine kad je držao prodike narodu, odgovarajući na neugodna pitanja psovanjem majki
kladionici bismo stavili novac na opciju da se Mamić vraća u Hrvatsku pod uvjetom da prvo doživi skandiranje punog Maksimira, da ga slavi cijeli sjever, da maše razdraganim navijačima na istoku i zapadu kao što je Bjelica mahao nakon trijumfa nad Atalantom ili Fenerbahçeom. Ali umjesto toga, Mamić bi čak i tada kad bi pristao poštovati odluku hrvatskog pravosuđa doživio palac dolje s tribine, koja bi ga se redovito sjetila i častila uvredama i posljednjih dvije godine otkako ga fizički nema u klubu. Nema tog rezultata, čak ni da je Dinamo s Bjelicom osvojio Europsku ligu, koji bi promijenio dojam da je Mamić neželjen jer je nakon svih tih godina, svega što je govorio, poručivao s pozornice, i na kraju dokazano učinio, doživljen kao „otmičar Dinama“, kluba koji su generacije doživljavale kao zvijezdu čistoće i nerijetko uzaludnog poštenja zbog kojeg je trpio batine i poraze, ali nije gubio obraz. Od „voljenog gubitnika“u prošlom sustavu, Dinamo je prvo pod upravljanjem državne nomenklature devedesetih, a pola desetljeća poslije u izvedbi jednog čovjeka pretvoren u domaćim okvirima u „klub monstrum“koji samo golim slučajem, rijetkim spletom okolnosti može izgubiti titulu i do te je mjere dosadan s dominacijom da čak ni Bjelica nije uspio vratiti publiku u Maksimir u jednoj od najizvjesnijih liga u Europi. Zbog čega bismo se često susretali s pitanjem „što nije u redu s vama Zagrepčanima, zašto vi ne idete na Dinamo“. Pa upravo to što ljudi nisu išli na utakmice dokaz je da je s njima sve u redu jer je ljepota sporta baš u tome da osjetiš i draž neizvjesnosti i bol poraza, a to se u Maksimiru moglo osjetiti samo u europskim utakmicama. Uz Mamićevu pohlepu, drugi apsolutni krivac za to je splitski Hajduk. Mamić je imao možda pravo i dovoljno prilika smijeniti Bjelicu ranije, a da to prođe bez pretjeranih šokova, da to ne bude nešto što već nije viđeno pod njegovom vlašću. Mogao ga je potjerati nakon Bišćanove lekcije u Kupu u Puli, nakon što nije uspio u dvije utakmice zaredom, protiv Šahtara i Atalante, iskoristiti priliku i osigurati novo proljeće, ili nakon što je dvije utakmice zaredom toliko vrijeđao suce da više ni disciplinski sudac nije imao druge opcije nego kazniti ga s jednomjesečnom suspenzijom zabrane vođenja momčadi. Sve su to bili povodi koje bi bahati klupski šefovi širom Europe spretno iskoristili za rastanak s trenerom. Kad pjeva „iako te volim bezmjerno, zamijenit ću te gorim namjerno“Mamić nije ništa drukčiji od Abramoviča koji je i prije nego što je završila posljednja utakmica Carlu Ancelottiju poslao SMS sadržaja „Čestitke na naslovu i puno sreće kod sljedećeg poslodavca“. Je li zbog toga netko prestao navijati za Chelsea. Nije.
‘Mučko đubre’
Čak i to što nije mogao dugotrajno funkcionirati ni s jednom karakternom ličnošću poput Blaževića, Zajeca, Kranjčara, Halilhodžića, a Boban i Prosinečki nisu mu ni dali šansu, nije nešto čemu se ne može naći pandan u svijetu nogometa. Ono što Mamića izdvaja iz reda tih europskih „gazidisa“koji su svoju hirovitost pokazivali upravo na trenerima ili suradnicima u klubu jesu i sve one godine kad je držao prodike cijelom narodu, odgovarajući na neugodna pitanja psovanjem majki, proklinjanjem Božića, šaljući tako društvu poruku mogu što hoću i koliko hoću, jer njegovo su „mučko đubre!“i „proklet da si“ponavljala i djeca u školama kao da su oskarovske replike. Izdvaja ga ono čime je postao paradigma našeg društva, što je svakoga tko oponira proglašavao „neprijateljem hrvatske države“pozivajući se na domoljublje koje je iskazao bijegom i izjavom da ga hrvatski zatvor nikad neće vidjeti.
Sve je to teklo uz prešutni blagoslov struktura dok se nije razmahao papirima vičući kako ima dokumente koji će uzdrmati temelje hrvatske države. Posljednje što ga je izdvojilo bio je upravo ovaj čin objavljivanja plaće trenera, iako gotovo da nema ugovora na svijetu, u sportu ili izvan njega, koji se ne potpisuje uz stavku da plaća nije javna stvar i da su i poslodavac i zaposlenik dužni to poštivati. Tko je Zdravko Mamić da objavljuje plaće sadašnjih ili bivših zaposlenika ako oni to sami nisu zatražili? Bjegunac od presude i novih suđenja, onaj „tko može što hoće“. Nije ni jedini, ali je svakako u našim okvirima najpoznatiji.