Roman o ljudima koji ne vjeruju ni u revolucije ni u antirevolucije i gnušaju se slučajnih heroja
Roman pjesnika, prozaika, esejista i prevoditelja Nikole Petkovića “Put u Gonars” objavljen je krajem 2018. godine. Objavio ga je Profil, a uredila Adriana Piteša. U lipnju 2019. Petković je tim romanom osvojio prestižnu (i unosnu – 50.000 kuna) tportalovu nagradu za roman godine. Odluka je iznenadila mnoge... Nakon te nagrade “Put u Gonars” nije se često spominjao, iako je bio u finalu nagrade Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca. I kakav je zapravo peti po redu roman Nikole Petkovića koji je žiri proglasio najboljim hrvatskom romanom u 2018. godini? Pa pomalo neobičan. Bavi se literarnom reminiscencijom događaja u gradu Bakru, naselju nedaleko od Rijeke. Petković nije pričao priču o nekim izmaštanim likovima smještajući ih u više-manje apstraktne povijesne događaje. Ne. I sam povod za pisanje toga romana bio mu je krajnje autobiografski. Odavanje počasti baki (a onda i drugom dijelu obitelji, napose djedu) koja je oko dvije godine Drugog svjetskog rata provela u talijanskom fašističkom logoru u Gonarsu (iz kojeg se vratila na slobodu), nedaleko od trgovačke meke Palmanove. Osobno, za Gonars prije tog romana nikad nisam čuo. Ali ni nakon čitanja Petkovićeva romana o njemu ne znam puno više jer je bakina sudbina i bakin lik, a onda i njen logoraški staž u Gonarsu u tom romanu uglavnom samo notiran, bez dublje literarne, a onda i povijesne obrade. Očito, Petkovićeva baka nije htjela govoriti o detaljima iz svoje logoraške epizode, što nije čudno, iako na svijetu ima jako puno ljudi koji, barem u terapeutske svrhe, vole govoriti o najstrahotnijim detaljima iz svoje biografije. Puno više pažnje i stranica Petković je posvetio djedu koji je u Bakru bio brijač pa je brijao (i šišao) i okupatore i one druge, čuvajući ipak vlastiti obraz i podižući kćer jedinicu u uvjetima kad je iznenada ostao bez supruge. “Put u Gonars” pun je literarnih konstrukcija. To nije kronika bakarskog antifašizma ni kronika prvo talijanske, a onda i njemačke okupacije. Stoga taj roman treba čitati krajnje oprezno, jer se u njemu pojavljuju brojne stvarne osobe iz bakarske povijesti koje autor, zahvaljujući literarnoj slobodi kojom se obilato koristi, kontekstualizira i u događaje koji se nikad nisu dogodili, što može izazvati neugodne nesporazume. Osim toga, Petković nije napisao ideološki roman. Njegovo viđenje rata utemeljeno je na antiratnom stavu. Petković piše o običnim ljudima koji ne vjeruju u idealističke ratove, idealističke društvene sisteme, dakle o ljudima koji ne vjeruju ni u revolucije ni u antirevolucije. On piše o ljudima koji se gnušaju i vojnih činova i vojne hijerarhije, a naročito slučajnih heroja koji su vrlo često iskoristili trenutak nečije nesreće da bi postali dio pobjedničke soldateske i novog, unosnog društvenog poretka. Petković zorno opisuje i brojne smrti i nesreće koje su popudbina svakog ratnog zbivanja, baš kao što i krležijanski jasno secira svojevrsnu učmalost bakarske sredine u kojoj se zbog najmanje slučajnosti može i izgubiti glava, ali i steći brojni privilegiji koji mogu zagarantirati siguran, a možda i sretan i dug život. Posebna vrijednost tog romana njegova je jezična različitost u kojoj se pisac igra i s dojmljivom čakavštinom kojom majstorski portretira pojedine živopisne likove iz specifičnog bakarskog podneblja, baš kao i s nekim drugim srodnim jezicima. Iako roman ima temeljno autobiografsko ishodište i autor je među njegovim likovima, što romanu daje dodatnu dinamiku, ali donekle i razbija njegovu sadržajnu koheziju. Roman ima više razina i više atmosfera, kao da je sastavljen od nekoliko međusobno ne baš savršeno ugođenih novela, što za neke može biti mana, a za neke prednost. Generalno, radi se o zanimljivom romanu o dijelu hrvatske povijesti koje bi mnogi voljeli pomalo i histerično zaboraviti i izbrisati s lica zemlje. Pisci poput Petkovića svojevrsna su brana protiv brzopletog i iskompleksiranog zaborava. Brana koja je više nego dobrodošla.