Kažu mi da zbog svoje bolesti spadam u rizičnu skupinu, ali imunitet mi je dobar
Kristina Tomić, olimpijka s dijabetesom tipa 1, o svom životu u izolaciji
Tekvondaška olimpijka Osvita Kristina Tomić (25) ne podnosi lako svima nam nametnutu izolaciju zbog pandemije koronavirusa. Ne zbog zdravstvenih, već zbog socijalnih razloga.
– Sve ovo teško mi pada jer sam osoba koja stalno nekamo ide. Bilo da su to treninzi dvaput dnevno, odlasci na fakultet, druženje s prijateljima... Zapravo, inače me kod kuće nema od jutra do navečer. Stalno sam negdje, a sada ne idem nikamo.
Trenutačno je u izolaciji u obiteljskom stanu na Trešnjevci, baš kao i njezini roditelji Draženka i Marko koji su morali privremeno zatvoriti svoju kopiraonicu. No, sestra je izuzetno angažirana.
– Moja starija sestra Irena je liječnica i radi na Hitnoj u Heinzelovoj i u punom je pogonu.
Odgoda OI bila je pametna
Kako provodi slobodno vrijeme kojeg sada ima napretek?
– Družim se s obitelji, lovimo neke zaostatke iz proteklih godina. Svi smo stalno bili zauzeti, uvijek smo nekamo trčali, a sada smo svi na okupu. Osim toga, gledam TV serije i čitam knjige. Eto, i ne sluteći kakva će nas pošast snaći, počela sam čitati knjigu “Otok”, povijesni roman Victorije Hislop o koloniji gubavaca na grčkom otoku.
Kristini je u lipnju prošle godine dijagnosticiran dijabetes tipa 1. Za vrhunsku sportašicu bio je to hladan tuš, no nije posustala. Štoviše, kvalificirala se za nastup na OI u Tokiju, koje su, eto, odgođene za godinu dana.
– Tako je najpametnije jer nitko ovog ljeta ne bi mogao nastupiti u stopostotnoj formi.
Je li joj problem održavanje težine za njezinu olimpijsku kategoriju (49 kg), što je uz njezinu dijagnozu ipak otežano?
– Jest, to je istina, no nastojim održavati stabilnu težinu, a ta tri do tri i pol kilograma ionako skidam uoči velikih natjecanja. Nadam se samo da mi se cijeli metabolizam neće poremetiti u ovih dodatnih godinu dana.
Je li zbog spomenute dijagnoze u rizičnoj skupini kad su u pitanju zarazne bolesti?
– Svi mi govore da spadam jer je to autoimuna bolest, no doista se odlično osjećam. Možda sam jednom u životu imala temperaturu. Imunitet mi je doista dobar.
A da bi ga dodatno ojačala, Kristina ne prestaje trenirati.
– Ispred kuće imam školsko igralište pa trčim, a u kući izvodim vježbe snage koje mi šalje trenerica. Kada znam da u dvorani nema nikoga, odem do kluba i izlupam vreću.
Je li skidanje kilograma kontraindicirano s režimom života kakav netko s dijabetesom mora voditi?
– Većina ljudi ne može zamisliti da ne jede, a meni je to normalno već 10 godina. Uostalom, kada ne jedem, ne moram se pikati odnosno uzimati inzulin.
Kaže da se na tu životnu promjenu posve naviknula.
– Dajem si injekcije četiri-pet puta dnevno, obvezno prije svakog obroka i spavanja.
Ne čini to po osjećaju jer na nadlaktici ima poseban senzor.
– To vam je kao malo dugme u koži koje iz međustanične tekućine mjeri razinu šećera, koja mi se pokazuje kada senzor prislonim na čitač.
Provjeravaju me na adresi
Smije li sportašica taj senzor imati i u tekvondaškoj borbi?
– Imala sam ga na svim natjecanjima, samo preko njega moram zalijepiti neku trakicu.
Mora voditi brigu i o tome da jednom godišnje Svjetskoj antidopinškoj agenciji prijavi terapijsko izuzeće jer se inzulin tretira kao zabranjeno sredstvo.
– Terapijsko izuzeće prijavljujem jednom godišnje i to ću ponovo učiniti u rujnu. No, zato svaku promjenu mjesta boravka moram prijaviti u programu ADAMS jer antidopinški kontrolori moraju uvijek znati gdje sam. Kako sam još i prije pojave koronavirusa prijavila da sam kod kuće uvijek između šest i sedam ujutro, jedna me kontrolorka posjetila u šest ujutro. Kada me dva-tri puta ne bi našli na adresi, uslijedila bi suspenzija od dvije do četiri godine.