Hrvatska je jedna od rijetkih u EU koja oprašta poreze

U bruxelleskom bunkeru Mjerom oprosta plaćanja poreza Hrvatska radi nešto što nijedna druga država zasad ne radi. Ne mora takvo rješenje biti loše, kao što ne mora biti ni dobro, ali je jedinstveno. I zaslužuje analizu i iz drugog kuta

Čudesne prirodne pojave zaista se pojavljuju u fascinantnom obliku nakon povlačenja ljudi u samoizolaciju zbog koronavirusa. Dupini u Veneciji (nema veze što vijest o tome, koja se širila internetom, nije bila točna jer su priložene fotografije bile snimljene na Sardiniji), a u Hrvatskoj – čarobno drvo na kojem raste novac.

Ili je niklo čarobno drvo ili se na neki drugi čudesan način ostvaruje Kolindino proročanstvo da će Hrvatska biti jedna od najbogatijih država svijeta. Jer, ono što vam malo tko govori jest to da je, nakon drugog kruga Vladinih mjera za spas ekonomije, Hrvatska jedna od vrlo rijetkih, ako ne i jedina usporediva zemlja koja je u ovom trenutku globalne pandemije krenula u širok oprost poreza za one najpogođenije. Dakle, oprost, ne odgodu, koju i dalje preferiraju sve druge, pa i bogatije, pa i koronavirusom pogođenije zemlje. U prvom krugu mjera Hrvatska je radila što i većina drugih zemalja, ali reakcija poduzetnika bila je da to nije ništa i da njima treba oprost poreza i svih davanja. U drugom krugu mjera to su i dobili, ali sada je pošteno barem priznati da Hrvatska takvim oprostom plaćanja poreza radi nešto što nitko drugi ne radi. Nitko ni u prvim pa ni u drugim krugovima svojih mjera. Ne mora takvo rješenje biti loše, kao što ne mora biti ni dobro, ali je jedinstveno. I baš zato što je jedinstveno zaslužuje i analizu iz druge perspektive, ne samo jedne, dominantne, koja se čini opravdanom, ali koja svejedno može voditi u propast. Fiskalnu propast države, koja time može postati lak plijen za vjerovnike u svijetu koji će – vrlo je izgledno – biti puno opasniji i nesigurniji. Lešinarski fondovi bit će mila majka u usporedbi s lešinarskim državama, čijem nastanku možda već svjedočimo.

Ministar financija Zdravko Marić iznio je procjenu da će za financiranje svih tih novih i postojećih obveza države u sljedeća tri mjeseca biti potreban iznos ravan 45 posto ovogodišnjeg državnog proračuna. No tko vjeruje da će sve ovo proći do početka ljeta? Ako sve ovo potraje, znači li da ćemo do kalendarskog početka jeseni potrošiti 90 posto proračuna; i ako da, što dalje? Zaduživanje po nikad povoljnijim kamatama, kakve smo, ne isključivo svojom krivnjom, uživali do jučer (a Europska središnja banka se, pucajući iz svih nekonvencionalnih oružja monetarne politike, zaista trudi da nastavimo uživati i sutra)? Da, moguće je zaduživanje, no ako europska ekonomija zbog pandemije padne za prosječno desetak posto, dogodit će se eksplozija loših kreditnih plasmana u bilancama svih banaka, pogoršanje vrijednosti imovine, urušavanje vrijednosti dionica… Očekivati održivo povoljno zaduživanje u takvim uvjetima zahtijeva dosta snažnu vjeru u nadnaravno. Tvrdnja da je Hrvatska fiskalno uređenija od Hrvatske koja je dočekala globalnu recesiju 2008. u načelu je točna. Ali, što ako razlika između žestine ove krize u usporedbi s onom krizom bude puno veća od razlike između fiskalnog kapaciteta Hrvatske danas i Hrvatske onda? Odnosno, ako ta “negativna” razlika jednostavno pojede svu “pozitivnu” razliku? Onda ta tvrdnja da smo sada spremniji ostaje slaba utjeha. Spremniji ne znači baš spremni. U ovom trenutku to se čini kao sjajno rješenje, ali vrijeme još može pokazati da je Hrvatska prelako krenula rješavati ovu krizu oprostom poreza i davanja, mjerom koju će kasnije teško moći zaustaviti, odnosno teško držati kao ograničenu i privremenu. Sigurno znate onaj tip kafića ili restorana koji vam je do jučer naplaćivao kavu ili ručak po cijenama u rangu Beča ili Pariza, a kad biste dobili račun, vidjeli biste da je tvrtka oslobođena PDV-a jer je riječ o j.d.o.o. Pa je nakon godinu dana, koliko je zakonski moguće takvo rješenje da netko bude oslobođen plaćanja PDV-a, isti kafić ili restoran postao novi j.d.o.o. pa sljedeće godine novi i tako dalje. Zašto? Zato što se vlasnik uljuljkao u poslovni model u kojem je odlučio ne plaćati porez, i teško mu je izaći iz tog modela. Ono što se na engleskom zove “moral hazard”, mogućnost zloporabe, jedan je od razloga zašto druge države nisu, čak ni u ovako naizgled kataklizmičnim okolnostima za ekonomiju, srljale u oprost poreza i drugih davanja, nego se drže principa odgode, povoljnih zajmova, novčanih poticaja za zadržavanje zaposlenih… U Hrvatskoj taj “moral hazard” nikad nije bio pri vrhu razloga kojih se držimo u smišljanju rješenja pa nije ni sad. Ali sve što radimo – radimo na vlastitu odgovornost.

Mogućnost zloporabe razlog je što druge države nisu srljale u oprost poreza, nego se drže principa odgode, povoljnih zajmova...