Koje je sve slabosti zapadne demokracije razotkrila pandemija
Matić: Život i zdravlje pokazuju se vrijednostima koje nitko ne može kupiti, a solidarnost, briga i odgovornost najtraženijim sposobnostima koje nitko ne može platiti
Ako smo se do sada brinuli o zdravlju, kako vlastitom tako i nacionalnom, a i globalnom, s dodatnim, ne toliko očekivanim efektima pandemije počele su brige prije svega za egzistenciju zbog uzdrmanoga gospodarstva, ali onda i razmišljanja o tome da neminovno moraju nastupiti promjene. Pandemija je, prema mišljenju mnogih, razotkrila mnogo slabosti sustava zapadne demokracije, kao i ekonomije, koji (tako se barem čini) osim što su do sada bili teško održivi ili se održavali s krajnjom mukom, sada postaju neodrživi. O perspektivama koje pandemija, uza sve svoje ugroze i žrtve, ipak nudi pitali smo nekoliko naših uglednih stručnjaka iz različitih područja društvenih i humanističkih znanosti.
Neven Budak: Sad se vidi koliko je važno obrazovanje
Nema nikakve sumnje da ova epidemija ima golem potencijal da život promijeni nabolje ili nagore, a sa svakim tjednom i mjesecom taj potencijal raste. Ljudi stvaraju nove životne navike, sustavi pronalaze nove načine funkcioniranja, vlast uvodi nove načine odlučivanja i upravljanja. Sve se to može okrenuti u našu korist ili na našu štetu, ovisno o tome kako ćemo tu priliku iskoristiti i koliko snage ćemo imati kad opasnost mine. Obrazovni se sustav, ne samo naš, našao pred izazovom za koji objektivno nije bio spreman. Neke su zemlje već i prije krize učinile velike korake prema obrazovanju na daljinu, pogotovo u visokom obrazovanju. U normalnim okolnostima i Hrvatska je već imala neka iskustva s nastavom na daljinu na nekim otocima. No sve to uglavnom nije bilo dovoljno u okolnostima koje su bitno drukčije od normalnih. Sada svi razvijaju nove alate i razmišljaju (ili bi trebali razmišljati) o metodici i didaktici takve nastave. U osnovnom i srednjem obrazovanju ona nikada neće zamijeniti nastavu uživo, jer se u njoj gubi element socijalizacije, ali nam se otvaraju velike mogućnosti za unapređenje rada s učenicima u izoliranim sredinama ili tamo gdje nema stručne nastave. Visoko obrazovanje moglo bi napokon početi osmišljavati pojedine kolegije ili cijele programe za studiranje na daljinu, čime bi se moglo privući studente i iz drugih zemalja. Inicijalno bi troškovi izrade takvih programa možda bili veliki, ali uštede koje bi donosili mogle bi vrlo brzo vratiti uloženi novac. Naravno, nažalost, postoji opasnost da se ništa od toga ne dogodi i da se prvom prilikom vratimo na stari način rada. A ova nam kriza pokazuje i kolika je važnost obrazovanja. Moramo imati dobre zdravstvene radnike, dobre ekonomske i financijske stručnjake, dobre tehnologe, sposobne poduzetnike i sposobne političare, obrazovane radnike i seljake, sposobne znanstvenike i nastavnike. Inače
Renato Matić: Političke sile i korporacije ipak trebaju znanost
Upozorenja o problematičnom karakteru zapadne civilizacije nisu od jučer. Još je Nietzsche pisao o modernom društvu kao „konglomeratu bolesnih sastojaka“, a da ne spominjemo oštrinu kritike suvremenog zapadnog društva, kojom nas na promišljanje tjeraju autori Frankfurtske škole i brojni drugi. Ili način na koji Zygmunt Bauman u modernom društvu iščitava uzroke najmračnijeg dna do kojega ova civilizacija zaranja kroz iskustvo holokausta. S jedne strane već gotovo dva i pol stoljeća svaka iduća generacija znanjem višestruko nadmašuje prethodnu, znanstveni izumi i tehnološki napredak doista ostavljaju bez daha, ali u isto vrijeme, svako malo, osim što nam priroda pokaže koliko smo beznačajni, već jedan nevidljivi oblik postojanja sa samog ruba živog i neživog svijeta iz kolosijeka izbacuje ukupan način življenja sa svim dostignućima i budućim ciljevima. Toliko nam uvjerljivo pokazuje da nas nikakve međusobne razlike u bogatstvu, političkoj moći i slavi ne mogu sačuvati i zaštititi. Sve bojeve glave, megabogate i utjecajne korporacije te političke supersile moraju pognute glave priznati kako još uvijek „nemaju rješenja“. I kamo sad tako molećivo i s iščekivanjem gledaju? Tamo kamo se inače ne udostoje ni pogledati i gdje obično otresaju mrvice sa stolova. Među znanstvenike, od kojih mnogi rade u sramotno zapuštenim laboratorijima, poput našeg „u ime vizije i razvoja“gotovo ugašenog Imunološkog zavoda. Među zdravstveno osoblje, koje sad mjesecima iz sata u sat spašava živote, čudesnom umješnošću balansirajući između mogućeg i opasnog, u također „u ime vizije i razvoja“zapuštenim poluruševnim bolnicama. I konačno i najvažnije, svima nam se život i zdravlje pokazuju vrijednostima koje nitko nikakvim novcem ne može kupiti, a solidarnost, međusobna briga i odgovornost najtraženijim sposobnostima koje svatko posjeduje, a nitko ih ne može platiti. Baš tu prestaje prošlost i započinje budućnost.
Ljubo Jurčić: Nedostaje globalnih javnih dobara
Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, potaknut tehnološkim napretkom u starim tehnologijama i stvaranjem novih tehnologija, kao i blagim zatopljenjem hladnog rata, počeo je posljednji veliki val ekonomske globalizacije. Standardizacija proizvoda, liberalizacija i univerzalizacija poslovanja, razvoj telekomunikacija i transporta i njihovo pojeftinjenje dali su do tada neviđen poticaj svjetskoj trgovini i svjetskom gospodarstvu. Pad socijalizma početkom devedesetih stvorio je uvjete da se može proizvoditi gotovo bilo gdje u svijetu i prodavati bilo gdje u svijetu. Ukupna svjetska proizvodnja i svjetski dohodak nošen globalizacijom su rasli. To je pozitivan efekt globalizacije. Negativan je efekt, prije svega, njegova neravnomjerna raspodjela: bogati su postajali puno bogatiji, a siromašni baš i ne. Ovakav razvoj rezultat je dominantne politike (ekonomskog) neoliberalizma u kojem je tržištu prepušteno da određuje vrijednost svega. Uloga države kao, direktnog ili indirektnog, proizvođača javnih dobara je potisnuta. Javno dobro novijeg doba je istraživanje i razvoj. Proizvodnja javnih dobara je neisplativa privatnom sektoru. Javna dobra financiraju se porezima, odnosno zahvaćanjem države u BDP. Takva politika kratkoročno povećava profit, srednjoročno izaziva krize, a dugoročno onemogućuje razvoj i dovodi do kolapsa takvih sustava. Sadašnja situacija rezultat je takvog ponašanja. Velike migracije i koronapandemija imaju u korijenu iste izvore. S ciljem što većeg profita premalo se ulagalo u obrazovanje, zdravstvo, fizičku i institucionalnu infrastrukturu i opći društveni razvoj. Budući da je poslovanje globalno, sada se vidi nedostatak globalnih institucija i globalnih javnih dobara. Na jednoj strani su profitno orijentirane kompanije, a na drugoj su sebično orijentirane države. Sada će se mnoge države puno više okrenuti nacionalnim ekonomijama. To se već počelo događati poslije financijske krize iz 2008./2009. Globalizacijski će se procesi usporiti, a u nekim dijelovima zaustaviti. Povratak na dosadašnji sustav funkcioniranja svjetskog gospodarstva iz više je razloga nemoguć. Kriza iz 2008./2009. pokazala je da slobodno tržište nije samoregulirajuće, neoliberalizam nije savršen sustav i nije „kraj povijesti“te da bez razvijene, regulacijske i razvojne uloge suvremene države nema dugoročno održivog razvoja društva ni gospodarstva kako na nacionalnom tako i na globalnom nivou. Ova pandemija to je potvrdila.
Hrvoje Jurić: Razotkrivene su dublje ukorijenjene bolesti
Situacija u kojoj smo se našli zbog pandemije koronavirusa pokazala je sve slabosti današnje demokracije, odnosno suštinsku slabost sistema koji se danas naziva demokracijom, a usudio bih se reći da u ovoj situaciji možemo vidjeti i koliko je, tamo gdje se s ganućem govori o demokratskoj tradiciji i demokratskim vrijednostima, zapravo riječ o prividu demokracije.
Zapadnjaci redovito i po navici ismijavaju Sjevernu Koreju, njezin režim, ideologiju i totalitarno-diktatorsko-tiranske metode, a pogotovo tragikomičnu spremnost podanika da na to bez otpora pristaju. Ali u samo nekoliko dana početkom 2020. svi ti samoljubivi demokratski režimi i njihovi ponosni podanici reorganizirali su život tako da uznemirujuće nalikuje na onaj sjevernokorejski. Ako, pak, demokracija znači vladavinu naroda, to jest političkog naroda, pripadnika određene političke zajednice ili građana, a danas se odluke donose isključivo mimo njih, putem izvanrednih proglasa, ukaza i zakona donesenih u dvojbenoj pravno-političkoj proceduri, onda nema govora o demokraciji. No nije to baš neka novost.
I inače je tako, samo je sada do kraja razgolićen taj birokratsko-partitokratsko-militaristički sistem koji više nalikuje na oligarhiju negoli na demokraciju, pogotovo zato što je u najužoj sprezi s interesima krupnog kapitala. U doba kada se toliko brine o interesima globalnog biznisa i velikih privatnih kompanija, a bez pardona se ukidaju ne samo sloboda kretanja te pravo na okupljanje nego i pravo na privatnost te sloboda mišljenja i izražavanja, aktualna je stara izreka Maxa Horkheimera: „Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, trebao bi šutjeti i o fašizmu“. Sigurno je da se nalazimo u jednoj novoj i neobičnoj situaciji, iako ovu pandemiju možemo promatrati i kao simptom starijih i dublje ukorijenjenih bolesti čovječanstva kao što je rapidna tehnicizacija, digitalizacija i virtualizacija obrazovanja, rada, ali i socijalnoga života uopće. Na tu novu situaciju možemo se adaptirati, odnosno početi se mijenjati nagore kako bismo se prilagodili onome što kriza, a zapravo oni koji njome upravljaju, od nas traži. A možemo je iskoristiti i za razmišljanje o tome kako bismo sebe kao pojedince, naše zajednice i naposljetku svijet mogli promijeniti nabolje, pod vidom slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti. Naravno da trenutačna militarizacija društva nije baš pogodna za to te da su na kušnji i elementarni međuljudski odnosi, jer se danas, često i manipulativno, među ljudima generira oprez, sumnjičavost i paranoja. Zato smatram da uz tjelesno i psihičko zdravlje moramo sačuvati i sposobnost kritičkog mišljenja, koje je također ugroženo, kako bismo nakon ove krize, ako ne već tijekom nje, mogli pokrenuti borbu za izgubljena prava i slobode i, da se patetično izrazim, za jedan drukčiji i bolji svijet.
Lidija Kos-Stanišić: Razina socijalnog povjerenja u RH je niska
Poznato je da je autoritarnim režimima puno jednostavnije i lakše upravljati životima svojih građana, i to ne samo tijekom kriza i izvanrednih stanja nego i tijekom stanja mira. Građani ionako nisu su navikli na pretjeranu slobodu, nego držati se pravila i odredbi, i znaju da su kazne za njihovo kršenje vrlo visoke. Stoga se sve više raspravlja o tezi da su autoritarni sustavi osposobljeniji za borbu protiv pandemija od zapadnih demokratskih društava.
Vjerojatno je tako, stoga smo intuitivno i mi u RH osjetili da moramo pristati na ograničavanje vlastitih ustavnih sloboda. Osvrnut ću se na problem zapadnih predstavničkih demokracija vezanih uz „rezervna područja“moći, u ovom slučaju tijela (Stožer civilne zaštite RH) i osoba koje ga čine, a nisu izravno ili neizravno odgovorne biračkom tijelu, a u ovoj izvanrednoj situaciji i „zanimljivim vremenima“odlučuju o našim životima i našim slobodama. Je li zbog toga zapadna demokracija u krizi? Mislim da nije jer većina građana pristaje, zbog višeg cilja, na ograničavanje svoje slobode. Jedan od osnovnih pojmova koje vežemo uz demokraciju je sloboda – govora, vjeroispovijesti, kretanja, donošenja odluka. Riječ sloboda spominje se 17 puta u Ustavu RH. No unatoč Ustavu trenutačno slobodom ne raspolažemo i zbog toga se pretjerano ne bunimo.
Prihvatili smo „posao od kuće“, razmak od dva metra u dućanu i socijalno distanciranje. Prihvatili smo i „kućne zatvore“. Pomislio bi čovjek da svaki normalan i odgovoran građanin zna da mora ostati kod kuće kako bi zaštitio sebe i druge i da ne bi postao „bioterorist“. No nije tako. Svakodnevno slušamo i čitamo o kršiteljima samoizolacije. I kada završi samoizolacija, nemamo slobodu kretanja. Možemo do dućana ili ljekarne, ali ne i otići izvan mjesta prebivališta. Zašto nam je to zabranjeno, zašto policija provjerava dozvole za kretanje izvan mjesta boravišta i zašto to prihvaćamo? Zato što pretpostavljamo da postoje građani koji neće biti odgovorni i koji se neće držati socijalne distance.
Smatram da se odgovor na pitanje zašto pristajemo na ograničavanje sloboda nalazi u socijalnom kapitalu, odnosno kulturi (u našem slučaju nekulturi) povjerenja i suradnje koja omogućuje uspješno djelovanje zajednice. Razina socijalnog povjerenja u RH je niska. Na pitanje „većini ljudi može se vjerovati“u RH već godinama pozitivno odgovara svega od 15 do 20% građana. To znači da 80-85% građana ne vjeruje drugima, stoga i prihvaćamo da nam slobode ograničavaju društveni i politički akteri i tijela koje nismo na izborima izabrali jer vjerujemo da će nas spasiti od nas samih! Ne smatram da je zato zapadna demokracija u krizi, samo se suočava s izazovom koji
nadvladati.• će, vjerujem, uskoro
Jurčić: Mnoge će se države mnogo više okrenuti nacionalnim ekonomijama Jurić: Moramo sačuvati i sposobnost kritičkog mišljenja, koje je ugroženo Budak: Mogli bi se napokon osmišljavati programi za studiranje na daljinu Kos-Stranišić: Većina građana pristaje na ograničavanje slobode zbog višeg cilja