Kako spasiti živote i očuvati gospodarstvo
Miličić: Ako epidemija potraje, nadam se da neće doći do inicijative mladih i zdravih te gospodarstvenika – da se starije i bolesne žrtvuje radi profita
Otkad je buknula pandemija novog koronavirusa, gotovo sve vlade zemalja zahvaćenih tom pošasti našle su se u faustovskoj dilemi – kako sačuvati zdravlje nacije, a istodobno ekonomiji nanijeti što manje štete. Svjedočili smo globalno različitim strategijama, od strogog kineskog pristupa zasnovanog na izolaciji oboljele populacije do ležernog švedskog. Hrvatska, s dugom tradicijom snažnoga javnog zdravstva, nije dvojila o tome treba li spašavati živote ili gospodarstvo. Kao zemlja reagirali smo među prvima, uveli restriktivne mjere socijalnog distanciranja, zatvorili sve što se zatvoriti moglo. Računica je jasna: ako bismo po strategiji imuniteta krda dopustili virusu da se razmaše, pokosio bi starije i bolesne, koji bi morali na bolničku skrb. U takvim uvjetima dogodio bi se pritisak na zdravstveni sustav te bi liječnici, zbog ograničenog kapaciteta intenzivnih odjela i broja respiratora, morali odlučivati o životu i smrti, a to nitko ne želi. No Hrvatska nije zanemarila ni drugi dio jednadžbe: pomoć koju će dobiti gospodarstvo u odnosu na nacionalni BDP među izdašnijima je u Europi, a jedna smo od rijetkih zemalja koje su za dio poduzetnika pripremile i otpis poreznih davanja.
Brkić: Bez globalnog rješenja neće nam pomoći ni da nemamo zaraženih Čengić: U neke sektore ekonomije i usluge trebalo bi uvoditi normalniji režim rada
S epidemijom koronavirusa otkrio se arijevski pristup pojedinih mladih i zdravih ljudi koji bi žrtvovali starije i kronično bolesne da se spasi gospodarstvo te da oni mogu nastaviti s normalnim životom. Zaboravljaju da je u temeljima medicine i zapadne civilizacije Hipokratova zakletva i solidarnost. Zaboravljaju i da mnoga djeca i mladi imaju kronične dijagnoze samo zato što nisu njihova! Ne bi takvi žrtvovali svoje roditelje, nego tuđe. Jasno je svima da se u krizi ne smije zanemariti ni gospodarstvo, ali pritom, slažu se naši sugovornici, nitko ne smije žrtvovati živote nečije djece, roditelja, baka i djedova zbog profita i komocije onih koji misle da će ih COVID-19 mimoići. Nije li to mislio i Johnson?
Davor Miličić Ni u ratu naši liječnici nisu bili prisiljeni raditi trijažu
– Za razliku od nekih drugih zemalja, u Hrvatskoj postoji snažna tradicija javnoga zdravstva, koja se temelji na etičnim principima. Stoga imamo dovoljno respiratora i kreveta u bolnicama za sve one koji budu imali teži oblik bolesti i nikome nije ni na kraj pameti da bi se morala raditi selekcija između onih koji su mladi i zdravi i onih koji su stari i kronično bolesni. Kod nas to, srećom, neće biti scenarij. Toplo se nadam, ako epidemija potraje, da kod nas neće doći do inicijative mladih i zdravih te gospodarstvenika, da se žrtvuju stariji i bolesni radi profita. Ugodno sam iznenađen nacionalnim medijima koji predano ostvaruju svoju osnovnu zadaću, a to je dobrobit cijelog društva, odnosno opće dobro. Kao liječnik ponosim se što je Hrvatska tako dobro odgovorila na epidemiju. Liječnici i svi zdravstveni djelatnici, kao i svi građani mogu biti ponosni što je Hrvatska danas među najuspješnijim zemljama u borbi protiv te pandemije. Ako će se trend obolijevanja zaustaviti na ovim dnevnim brojevima koje imamo danas, nećemo se morati bojati nikakve dramatične situacije i stoga nitko neće biti uskraćen za najbolji mogući oblik liječenja – rekao nam je akademik i kardiolog Davor Miličić. – Naše društvo je prošlo rat, prošlo je veliku ekonomsku krizu 2007. koja se produbila 2009. Nadam se da će i kroz ovu krizu proći složno i uspješno. Ova je kriza i prilika da se naše društvo resetira, da napokon harmoniziramo tzv. zelenu i plavu Hrvatsku i počnemo proizvoditi svoju hranu u dostatnim količinama, a zašto ne i u količinama za izvoz . Ovo je prilika i da se i naši povratnici koji su u inozemstvu izgubili radna mjesta i vratili se u Hrvatsku zaposle i pridonesu sebi i društvu. Nadam se da ćemo shvatiti ovu krizu kao priliku i doći do toga da se na slavonskim farmama počne masovno proizvoditi kvalitetna hrana, da ostvarimo sve ono što smo trebali ostvariti kao društvo dosad, a nismo. Samo u ratovima, srećom ne i u našem Domovinskom,
liječnici su bili prisiljeni raditi trijažu koja se primjenjuje u krajnjim situacijama kada se mora dati prednost onima koji imaju veće šanse za preživljavanje. To je krajnja mjera koju pod svaku cijenu valja izbjeći. Svaka zemlja, pogotovo ona koja se smatra razvijenom, takav bi scenarij trebala izbjeći, a ako do njega dođe, to je dokaz ozbiljnog problema u društvu. Društvo koje je zanemarilo socijalno zdravstvo i planiranje i koje nije moglo predvidjeti da se situacija može destabilizirati prirodnim i ostalim nepogodama, s aktualnom epidemijom ima veliki problem. Švedski model je jedan od mogućih epidemioloških pristupa pandemiji, ne podržavam takav pristup i protivan je cijeloj mojoj edukaciji i poimanju medicine. Ja sam za naš model. Stupanj razvijenosti i naprednosti jednoga društva treba napokon početi mjeriti jedinim logičnim i etičnim kriterijima, a to su: zaštićenost najranjivijih, slabih i nemoćnih, sigurnost i blagostanje prosječnih te promicanje izvrsnih – rekao je Miličić.
Luka Brkić Neprihvatljiva je dilema život ili ekonomija
– U situaciji s pandemijom koronavirusa neprihvatljivo je raspravljati o dilemi između spasa gospodarstva i ljudskih života uz izlike da umiru samo stariji i kronično bolesni. Te dileme ne smije biti jer je valjda ljudski život važniji od gospodarstva i nema gospodarstva bez ljudi. Nisam siguran da bi oni koji zagovaraju te teze izgovarali ih da su ugroženi oni sami i članovi njihovih obitelji, jer kad misle da prednost treba dati gospodarstvu nauštrb starijih i kronično bolesnih, misle na tuđe roditelje i tuđe stare, a ne na svoje – rekao nam je Luka Brkić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predavač međunarodne političke ekonomije, dodajući:
– Ako ćemo tako gledati na stvari, da budem ciničan, lako ćemo riješiti probleme našeg zdravstvenog i mirovinskog sustava, jer bez starijih i bolesnih ne bi bilo ni problema u tim sustavima. Britanija je pokušala na epidemiju odgovoriti stvaranjem “imuniteta krda” računajući da će otići samo stariji i bolesni, pa je odustala, a Johnsona je milimetar dijelio od respiratora. Uz to, pandemija je globalni problem i može se riješiti jedino na globalnoj razini iako su na nju odgovori lokalpatriotski u smislu rješenja nacionalnih država unutar svojih granica i za svoje građane, što ne mislim, naravno, da je loše. Ali bez globalnog rješenja neće nam pomoći ni da nemamo zaraženih, niti da smo se odlučili na stvaranje “imuniteta krda” jer s kime ćemo trgovati ako namu nam glavni vanjskotrgovinski partneri imaju problema i koji će nam to strani turisti doći ako je kod njih epidemija. Na nama je sada da vidimo kako ćemo odgovoriti na epidemiju, koje su ključne slabosti našeg društva i države i da se otvori rasprava o slabostima i javnog i privatnog sektora – zaključuje Luka Brkić.
Mirjana Nazor Uopće nije točno da su ugroženi samo stariji
– Iako se stalno govori da su ugroženi samo stari ljudi, prosječna je dob zaraženih 49 godina, a među zaraženima je, koliko znam, i 80 djece. Stalno isticanje da su ugroženi samo stariji dovodi do bezbrižnog ponašanja mlađe generacije koja sebe smatra nedodirljivom. Ali pokazalo se, kako i Stožer tvrdi, da nitko nije siguran, jer i mlade, i u nas i u svijetu, može zahvatiti težak oblik bolesti. Jasno, u zaštiti ljudskih života moramo voditi računa i o tome da ne dođe do zanemarivanja gospodarstva, ali ljudski je život, osobito nama koji se zaklinjemo u kršćansko opredjeljenje, najvredniji. Svaki ljudski život je jednako vrijedan, i djeteta od pet godina i čovjeka od 50 ili 80 godina, i trebamo se potruditi sačuvati ga koliko god je moguće. Ja razumijem da će netko tko ima respirator, a ima jednog čovjeka od 30 i drugoga od 90 godina, sigurno dati respirator onome od 30 godina, ali takve su dileme rijetke i s njima se suočila samo Italija – komentira Mirjana Nazor, umirovljena sveučilišna profesorica psihologije.
Drago Čengić Hrvatska je odabrala egalitarni pristup
– Svjedočimo različitim pristupima, prebacivanju odgovornosti za epidemiju na pojedinca, što je prvo bio britanski pristup, pa se žmiri na najugroženije i švedski koji je u početku bio zavodljiv jer se smatralo da će pomoći gospodarstvu. Mi smo odabrali egalitarni pristup da zaštitimo zdravlje svih građana i nađemo različite sustave padobrana za gospodarstvo. I jedan i drugi pristup se susreću s problemom za gospodarstvo koliko dugo država može izdržati u brizi za sve građane i zdravstveno i ekonomski. U neke sektore ekonomije i usluga i u županije oslobođene od COVID-19 trebalo bi uvoditi normalniji režim rada. Kad je riječ o mogućem sukobu između mladih i zdravih nasuprot starijima i kronično bolesnima, trebamo podatke koliko je u populaciji kroničnih bolesti u svim dobnim skupinama. Tu nam možda Stožer duguje analitičniji pogled koji ide kontra javnog mnijenja da su samo ugroženi stariji i kronično bolesni. Vlada će, vjerujem, inzistirati na solidarnosti unatoč pojedinim skupinama koje bi stigmatizirale ugrožene. Bitno je mlade i zdrave stalno upozoravati na to da smo svi rizična skupina i kao širitelji virusa i da ne žive izolirano od obitelji i društva – komentar je Drage Čengića, sociologa iz Instituta Ivo Pilar.