Nakon karantene epidemija PTSP-a, depresije, ovisnosti

Samantha K. Brooks s londonskog King’s Collegea proučila je više od tri tisuće stručnih radova o psihološkim učincima karantena koje su uvedene proteklih desetljeća te su izdvojena 24 rada koja su se bavila psihološkim učinkom na stanovništvo koje je bilo potencijalno izloženo nekoj zaraznoj bolesti. Studije su provedene u deset zemalja i uključivale su karantene vezane uz SARS (11 studija), ebolu (pet), pandemije gripe za 2009. i 2010. H1N1 (tri), sindrom respiratornog sindroma na Bliskom istoku (jedna) i gripu kopitara (jedna). Pet studija uspoređivalo je psihološke ishode ljudi u karanteni s onima koji nisu u karanteni. ećina pregledanih studija izvijestila je o negativnim psihološkim učincima, uključujući simptome posttraumatskog stresa, zbunjenost i bijes. Prije svega, razvili su se strahovi od infekcije, zatim frustracije, dosada, ljudi su se borili s neadekvatnim zalihama, manjkom informacija, financijskim gubicima i stigmom. Britanski istraživači ističu da su za ovakve situacije ključne informacije. Ljudi koji su u karanteni trebaju razumjeti situaciju, stoga vlasti moraju osigurati kvalitetnu i brzu komunikaciju, uz osnovne potrepštine za život. Razdoblje karantene treba biti kratko i trajanje se ne smije mijenjati osim u ekstremnim okolnostima.

Većina štetnih učinaka na psihološko zdravlje građana dolazi od nametnutog ograničenja slobode; dobrovoljna karantena povezana je s manje posljedica i manje dugoročnih komplikacija. Kako je karantena često neugodno iskustvo za one koji prolaze nesigurnost u statusu bolesti, tako i dosada može povremeno stvoriti dramatične posljedice. Prijavljena su tako samoubojstva i pokrenute brojne tužbe nakon završetka karantene. Potencijalne koristi obvezne karantene treba pažljivo odvagati s mogućim psihološkim troškovima, navode britanski psiholozi. Posebno je ugroženo bolničko osoblje kod kojeg je i tri godine poslije zabilježen posttraumatski stres. Uspoređujući simptome posttraumatskog stresa kod roditelja i djece u karanteni s onima koja nisu u karanteni, ustanovljeno je da su prosječni rezultati PTSP-a četiri puta veći u djece koja su bila u karanteni, nego u one koja nisu bila u karanteni. U jednoj studiji 28 posto roditelja imalo je dovoljno simptoma da opravdaju dijagnozu mentalnog zdravlja povezanog s traumom, u usporedbi sa 6% roditelja koji nisu bili u karanteni. Jedna studija bolničkog osoblja pratila je simptome depresije 3 godine nakon karantene i otkrila da je svaki deseti ispitanik prijavio simptome teške depresije. U dvjema studijama navode se masovne zloupotrebe alkohola ili ovisnosti tri godine nakon epidemije SARS-a. Nakon karantene, mnogi su njezini sudionici izbjegavali kontakte i dolazak na posao, a kad je o liječnicima riječ, izbjegavali su kontakte s pacijentima. Svaka druga osoba koja je bila u karanteni počela je izbjegavati ljude koji su kašljali ili kihali, svaka četvrta izbjegavala je zatvorene prostore s više ljudi, a svaka peta sve kontakte tjednima nakon karantenskog razdoblja. Zdravstveni radnici su, nakon što je sve prošlo, osjećali veću stigmatizaciju od šire javnosti te su prijavili znatno više bijesa, neugodnosti, straha, frustracije, krivnje, bespomoćnosti, izolacije, usamljenosti, nervoze, tuge, brige i bili su manje sretni.

I financijski gubitak kao rezultat karantene stvorio je ozbiljne socioekonomske nevolje.

V