Turopoljski moguti bolji su od gospodara prstena
Zdenko Bašić oslikao legendu
Rimska, grčka, egipatska pa i nordijska mitologija širim masama poznate su zahvaljujući Hollywoodu, koji često poseže za njima u potrazi za inspiracijom. Dodamo li tome i “nove mitologije” iz pera J. R. R. Tolkina i J. K. Rowling, naša, staroslavenska mitologija potpuno je zapostavljena.
Raritetna Vrata od krča
Tu nepravdu pokušava ispraviti ilustrator Zdenko Bašić, koji svoj rad godinama temelji na pričama svojega rodnog zavičaja, a svijet u kojem svi ti mitski likovi žive svijet je prirode – šuma, izvori i potoci, polja i rijeke, zemlja i voda, bilje i njegovo korijenje. Taj svijet je i mističan, tajnovit, bajkovit, magičan, onostran. Nastanjuju ga vilinski narod, vještice i coprnice, patuljci. Iz te radionice čuda upravo je izašla nova slikovnica “Moguti – zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova”. Nastala je u suradnji s Muzejem Turopolja i u sklopu Perunfesta, koji zajedno organiziraju šestu godinu zaredom. Bajkovito, tvrdo ukoričeno izdanje močvarno Turopolje predstavlja kao svojevrsno Međuzemlje, hrast je sveto Perunovo drvo, a mitski zaštitnici koji nastaju od njegova ploda – moguti. – Za mogute sam prvi put čuo prije šest godina u sklopu Perunfesta. Doduše, od svoje bake slušao sam priče o čuvarima iz hrasta, ali nisu mi bili poznati pod tim imenom. Osim toga, turopoljski moguti specifični su jer su živjeli u selima, poput ljudi. Često bi se i rodili kod ljudi, u kući, s posteljicom, i od početka bili bi drukčiji, nešto poput seoskih šamana. Priča kazuje da je nekoć svako selo imalo svog moguta i bilo je sigurno tek kad bi ga imalo. Kad bi se dogodila neka nepogoda ili nevrijeme, zazivali su mogute da im pomognu jer oni su svojim ru
kama navodno mogli upravljati munjama. Kad bi se pak dogodila glad, bolest ili nestašica žira, opet bi zazivali mogute koji su se znali pojavljivati i u obličju bijele divlje svinje, a koja bi tada svinjara odvela do mjesta na kojem ima žira i koji bi ih spasio – govori Bašić pa nastavlja: – Danas se o tim mitovima jako malo zna. Kad sam istraživao, primijetio sam da se mlađe generacije, a tu mislim i na generaciju svojih roditelja, dakle ljudi ovog stoljeća, ne sjećaju moguta. Sjećaju ih se bake i prabake, od kojih sam saznao i do sada nezapisane uzrečice i unio ih u knjigu, poput “radiš kao mogut”, što znači da radiš predano, pošteno i nadljudskom snagom. Ili “mogut žir donese i odnese”, u smislu da njegovo ponašanje ovisi o ljudskom ponašanju. U ovom trenutku čini mi se da nam moguti trebaju više nego ikada, i kao zaštitnici i kao komunikatori s prirodom s kojom kao da smo izgubili vezu. Oni su neka metafora prirode koja nas upozorava da nešto ne radimo dobro.
Još u prvoj polovici 20. st. liječnik Drago Chloupek u sklopu Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara zainteresirao se za vjerovanje u moguta. Zapisao je da je to seoski zaštitnik, da se može pretvoriti u ribu, prasca pa i zmaja, no da uglavnom izgleda kao starac s turopoljskim šeširom te da će, ako ga se štuje i udovoljava mu se, prema ljudima biti dobar. Oni mogu letjeti i upravljati vremenom. I već spomenuto – nastaju iz hrasta.
– Prema mojem istraživanju, to je ostatak pretkršćanske tradicije jer u Turopolju je hrast bio sveto stablo, Perunovo drvo, odatle dolaze i nadnaravne moći moguta, koje se naziva i Perunovom djecom. Tako moguti mogu savijati i loviti munje, narasti do divovskih razmjera i podizati oluje kad treba braniti selo. Prema nekim legendama, upravo su moguti obranili Turopolje od Turaka – kaže Bašić. Čak su i žene koje ne bi mogle imati svoje djece, kaže, mogle progutati žir od kojeg bi nakon sedam do devet godina rađale moguta. Za strašnih ratova takvo bi se dijete po predaji rodilo čak i ako bi majka već bila mrtva.
Osim ponovnog oživljenja staroslavenske priče o mogutima, Bašićeva slikovnica nastala je motivirana i željom za očuvanjem hrastovih šuma Turopoljskog luga. Na tom je području, kaže, od najstarijeg hrasta ostalo samo deblo, a mlađe drveće prilično je bolesno.
– Napala ga je gljivica koja drvo izjeda iznutra, hrastovi nam doslovno odlaze. Kako nam je šuma ostala izvan fokusa, ne samo sad zbog koronavirusa nego i prije zbog konzumerizma, činjenica je da te šume doslovno propadaju. Veliki Turopoljski lug sječom nestaje. U knjizi spominjem i čuvena Vrata od krča, koja se nalaze u toj šumi. Lani ih je netko srušio, zakvačena su traktorom za izvlačenja debla iz šume. Ta su vrata u 17. st. podigli Turopoljci i ona su označavala mjesto do kojeg se šuma krčila. Iza vrata šuma se nije dirala, postojao je prema njoj odnos poštovanja. Uz ta vrata veže se i legenda prema kojoj se, svaki put kad se ona sruše, dogodi neka nepogoda. Primjerice, 1914., kad je poplava odnijela vrata, počeo je Prvi svjetski rat. Da bi se osigurala, ona su početkom 20. st. izrađena od betona, ali evo, nemarom smo ih uspjeli i sada uništiti. Osim toga, ona su arhitektonski raritet. U Europi su, čini mi se, osim tih naših, očuvana još samo u Rusiji i Mađarskoj.
Originalna greda s natpisom koja se nalazila na tim turopoljskim vratima čuva se u Muzeju Turopolja – kaže Bašić. U slikovnici se bavi još jednim arhitektonskim draguljem – turopoljskim drvenim kapelicama. Nisu mu bile inicijalno u planu, no što je više ulazio u priču, u tim hrastovim građevinama pronašao je i fizički kontakt s mogutima i svetim hrastovima.
Uvijek sam u samostanskom modu
– Iako su kršćanske, primjerice, Sveta Barbara ima na sebi uklesane i Perunove kotače za zaštitu od munje i to je ostalo sačuvano do danas. U knjizi spominjem lokacije 12 takvih hrastovih kapelica, u zbilji ih je 38 na području Turopolja i Pokuplja, i datiraju iz 17. st., iz razdoblja baroka – kaže pa objašnjava zašto se u ilustraciji više nego obično javlja i njegov autoportret:
– Tema mi je jako bliska. Podsjeća me na bake koje su mi pričale slične priče, na djeda koji je bio stolar i preko kojeg sam od djetinjstva povezan s hrastom, a lik dječaka koji se u slikovnici pojavljuje moj je sin. Ovom slikovnicom kao da preispitujem i svoje vlastito korijenje. Priprema za knjigu trajala je dvije godine, a sama izrada još šest mjeseci. Tehnika je miksana – fotografije, modeli i lutke za koje je sam šio originalne kostime, digitalno crtanje, akril i akvarel za završni dojam. Slikovnica se za sada može nabaviti online, upita ima i vrlo je aktualna jer nas podsjeća koliko je važno živjeti u skladu s prirodom. Bašić to cijeli život čini pa mu se ni život u izolaciji ne razlikuje bitno od onog koji je vodio prije nje.
– Živim u Gajnicama, šuma mi je nadohvat ruke tako da ovo “novo normalno” meni nije strano. Sam sebi određujem što radim, a kad radim, u samostanskom sam modu. Eventualno sam u kontaktu sa suradnicima. No promijenilo se to da osjećam paniku među ljudima i u komunikaciji sa svijetom. Svi čekamo prestanak korone, a bojim se da nas pravi šok tek čeka u pokušaju vraćanja u normalu – zaključuje pa otkriva da se, bez obzira na krizu kulture koja nam neminovno slijedi, već bacio na izradu nove slikovnice. Radi je također u suradnji s Muzejom Turopolja i ona je na neki način proizašla iz Perunfesta kojeg ove godine neće biti, a bavit će se bićima vezanima za božićne običaje. Želja mu je, kaže, napraviti neku vrstu adventskog, ali mitskog , tradicionalnog kalendara u kojem će svaki dan do Badnjaka pričom i ilustracijom biti obrađeno po jedno mitsko biće.