Plenkoviću trebaju i šef države i oporba, ne može sam

Koronavirus nije izazvao političku krizu u Hrvatskoj, najviše zato što su građani masovno prihvatili izolaciju kao jedino poznato sredstvo zaštite od zaraze i što je struka, a ne politika, u prvome planu borbe za zdravlje ljudi. Kad jednom opasnost prođe, opet se politički mačevi mogu vaditi iz korica: naći će se dovoljno i starih i novih razloga da se ponovno ukrste na bojnome polju.

Dotle je izuzetno važno za stabilnost zemlje da politika sačuva hladnokrvnost a građani strpljenje, da se usred jedne nepolitičke borbe ne bi otvarale nepotrebne političke fronte. Uključivanje politike dovest će do toga, prije ili kasnije. Nije vrijeme za tu vrstu konkurentske borbe. Na političkoj površini sve može izgledati mirnije nego što se kuha iza brda.

Otvori li se pitanje kome pripadaju zasluge, osim medicinskoga ceha, koji uspješno nosi breme teške borbe, otvorit će se Pandorina kutija iz koje može izaći više nezadovoljstva nego što ga sada ima. Zasluge se, mimo struke, ne bi trebale dijeliti nikome: politika je radila svoj posao, za koji je i izabrana; bolje je da je to činila uspješno. Vlada se postavila zrelo i odgovorno; to se od nje i očekivalo. Uživa u tome pomoć saveznika, visoku podršku javnosti i suglasnost glavnih oponenata. Riječ je o zajedničkoj i usklađenoj borbi; drukčije se ne može uspjeti. U takvim je (ne)prilikama najbolje da se svi drže za isti štap; ako to nije batina, od koje se neki možda i previše plaše.

U državnome lancu najdiskretniji je, zasad, Zoran Milanović. Uočljivo je da se šef države iz izolacije ne obraća dovoljno „svojim“građanima koji su ga izabrali na predsjedničku dužnost; dobro bi im došlo da im podiže moral koji je na velikoj kušnji s obzirom na to da poslije svih žrtvovanja još ne vide svijetlo na kraju dugog tunela.

To je prava situacija za predsjednika Milanovića da pokaže da ne dijeli, da se brine podjednako o svima, i o zajedničkoj državi, koja ne pripada nikome posebno. Kriza je vrijeme za njega, da podržava institucije da zakonito rade svoj posao i da ohrabruje ljude, da izdrže. Ako se sam isključio, da ne bi konkurirao institucijama koje operativno vode cijelu operaciju, zapostavlja li sam svoju ulogu u ovakvim kriznim situacijama?

A ako ga je izvršna vlast isključila iz kampanje, ili svela na sekundanta, zapostavlja da se šef države brine o skladnom funkcioniranju institucija vlasti. I u redovnim, a pogotovo u kriznim vremenima; tad raste odgovornost vladara koga je narod izabrao na mjesto s kojeg bdije da država skladno funkcionira. Mogla je i Hrvatska, kao i neke druge zemlje, krizu proglasiti izvanrednim stanjem; ništa se ne bi promijenilo, osim što bi predsjednik Republike dijelio s Vladom neke operativne ovlasti. Mogla je i Hrvatska, kao neke druge države, s kojima se nije dobro uspoređivati, uvesti policijski sat; tad bi priče o policijskoj državi dobile neke realnije osnove. Pedagogija je u svim slučajevima bolja od represije. Politika je operativne ovlasti prenijela na medicinsku struku; na tome bi trebala stati, prepustiti do kraja struku stručnjacima, jer je politici, kad dobije priliku za politički motivirane odluke, lako pogriješiti, bilo da zaštiti svoga palog anđela, bilo da štiti druge svoje pripadnike. Na medicini je odgovornost, njeni istaknuti čelnici – iako i sami umorni, najviše od posla, a malo i od sumnji – drže visoko profesionalne i etičke standarde. Mogla je i Hrvatska postati Italija, a nije postala, jer je imala bolju obranu; dobro je što nije ni Švedska.

Za političku stabilnost zemlje bolje je da Sabor zasjeda nego da je na odmoru, dok traje borba za živote ljudi i za zdravlje gospodarstva. Ako je u radnome pogonu, Sabor može opravdati svoj rad u izvanrednim okolnostima na dva načina: prvo, da bude zakonodavni servis koji će pružati usluge vlastima, da izglasa potrebne i korisne zakone; i drugo, da kontrolira Vladu, kao u redovnim uvjetima, ili i više, i institucije koje je postavio da vode krizu.

Dok prolazi kroz teška iskušenja, pravnoj je državi još važnije da ne pogriješi, i da očuva sve demokratske vrijednosti: svaka se greška skuplje plaća.

Zato je dobro da su zastupnici na svojim radnim mjestima, pa makar s govornice širili „teorije“koje se mogu kvalificirati biološkim rasizmom. Ako ne i gore. Kakav je takav je, ali drugog Sabora nemamo. Opoziciji se mora priznati da se – s nekim očekivanim iznimkama – od početka krize postavila saveznički i konstruktivno; imala je svoje prijedloge, u većini utemeljene u socijalnim i gospodarskim prilikama, ali nije izazivala raskol. Lakoća kojom je prošao prvi i drugi paket vladinih mjera svjedoči i o odgovornosti vladajuće većine i o zrelosti saborske manjine.

Svi su sigurno jednim okom gledali na skore (?) parlamentarne izbore, ali s oba oka na krizu iz koje prije toga treba izaći sa što manje štete, i za građane i za gospodarstvo. Hrvatska je postigla zavidni konsenzus, s kojim će vlast moći reći da je odgovorno vodila zemlju u vrijeme pandemije a opozicija da je u tome sudjelovala. Ako bi vladajuća stranka polagala ekskluzivna prava na rezultate borbe, izlagala bi se opravdanoj kritici svih koji u toj borbi sudjeluju, a ne čine to s figama u džepu, da nikome ne pripada monopol na tu vrste egzistencijalne borbe. Hrvatska će lakše proći iskušenja i sačuvati političku stabilnost sačuva li konsenzus, sposobnost institucija da mogu učinkovito obavljati svoj posao, razboritost političara da ne krene prerano u političku kampanju i strpljenje naroda da može izdržati drakonske mjere izolacije. Takvi cilj opravdava sva legitimna i demokratska sredstva.