Ribe iz Amerike i Azije uništavaju naše rijeke i jezera
Po broju slatkovodnih sustava Hrvatska je u EU jedna od najbogatijih država, a u slatkim vodama obitava 145 vrsta zavičajnih riba, od kojih su mnoge rijetke ili endemske, naročito u krškim rijekama
Američka veslokljunka (Polyodon spathula), koja je ime dobila po vrhu njuške u obliku vesla, uz pomoć elektroreceptora skuplja informacije o okolišu. Može narasti do dva metra i težiti do 70 kilograma, a životni joj je vijek čak 55 godina. Prirodno je rasprostranjena u Sjevernoj Americi u slijevu rijeke Mississippi. Možemo samo zamisliti izraz lica osobe koja ju je 2011. ugledala u – Dunavu kod Kopačkog rita. Stručnjaci pretpostavljaju da još nije uspostavila svoje populacije na području Europe, već da je riječ o jedinkama koje se namjerno ili nenamjerno unose u prirodu. Veslokljunka je jedna od devet vrsta slatkovodnih riba koje se smatraju potencijalo prisutnim vrstama u hrvatskim rijekama i jezerima, zajedno sa sibirskom jesetrom (Acipenser baerii), afričkim somom (Clarias gariepinus), crnim amurom (Mylopharyngodon piceus), ginbunom (Carassius langsdorfii), hibridnim grgečom (Morone saxatilis), kanalskim somićem (Ictalurus punctatus), nilskom tilapijom (Oreochromis niloticus) i pirapitingom (Piaractus brachypomus), čije su dvije jedinke 2010. uočene u Dravi i Dunavu. Uz te rjeđe, koje se u stručnim krugovima nazivaju i “door knocker” vrstama, dakle kucačima na vrata, u Hrvatskoj su zabilježene i mnogo učestalije strane vrste, a tri su invazivne – sunčanica (Lepomis gibbosus), bezribica ili amurski čebačok (Pseudorasbora parva) i rotan (Perccottus glenii).
Grgeč u Prološkom blatu
– Invazivnim stranim vrstama smatraju se one strane vrste koje negativno utječu na bioraznolikost, usluge ekosustava, zdravlje ljudi ili uzrokuju ekonomsku štetu na području u koje su unesene. Većina stranih vrsta slatkovodnih riba prisutnih u Hrvatskoj potječe iz Azije ili Sjeverne Amerike. Mnoge strane vrste su se nakon uvođenja ili širenja rijekama iz susjednih zemalja udomaćile u Hrvatskoj budući da su im stanišni uvjeti slični kao i u prirodnom području rasprostranjenosti, bez prirodnih neprijatelja i bolesti. To često pogoduje uspostavi i brzom rastu populacije, širenju u nova staništa i u konačnici nadjačavanju zavičajnih vrsta, pa s vremenom strane vrste postaju invazivne – pojašnjava dr. sc. Tanja Mihinjač iz Zavoda za zaštitu okoliša i prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.
Po broju slatkovodnih sustava Hrvatska je u EU jedna od najbogatijih država, a u slatkim vodama obitava 145 vrsta zavičajnih riba, od kojih su mnoge rijetke ili endemske, naročito u krškim rijekama jadranskog slijeva. Strana, nezavičajna vrsta prirodno ne obitava u određenom ekosustavu, nego je u njega dospjela čovjekovim namjernim ili nenamjernim unošenjem, a potom sekundarnim širenjem. U Sloveniji je, primjerice, nilska tilapija prisutna u slijevu rijeke Save, u geotermalnom izvoru u blizini Čateža, a u
Hrvatskoj je zabilježena 2010. godine u Lonjskom polju.
– I vrste koje imaju prirodnu rasprostranjenost na djelu teritorija Hrvatske mogu ujedno biti strane, pa i invazivne, u nekom području države. Na primjer, neke vrste koje su zavičajne u jednom slijevu u Hrvatskoj čovjekovim su posredovanjem, namjerno ili slučajno, prenesene u vode drugog slijeva u kojima prirodno ne obitavaju. Najčešće se radi o prijenosu vrsta iz voda dunavskog slijeva u vode jadranskog slijeva, primjerice u Dalmaciji uvođenje štuke i soma u rijeku Krku, grgeča i štuke u Prološko blato ili u Istri uvođenje smuđa u slijev rijeke Mirne – dodaje.
Početak sa zlatnom ribicom
Jedan od najranijih primjera unosa je zlatna ribica koja se 1700ih iz Azije proširila diljem svijeta. Sve strane vrste slatkovodnih riba predstavljaju problem ako se počnu razmnožavati, odnosno kad postanu vrlo zastupljene u nekom, za njih novom staništu. Poseban problem su strane vrste riba u vodama jadranskog slijeva nastanjenim s više od 40 endemskih vrsta koje često nisu prilagođene na “konkurenciju” velikog broja drugih vrsta riba, kao ni na prisutnost predatorskih vrsta.
– Na primjer, kalifornijska pastrva borbom za stanište negativno utječe na naše zavičajne pastrve, a agresivne su i gambuzija i sunčanica koje u borbi za stanište i hranu često nadjačaju naše zavičajne vrste. Također, tu je i štuka koja je unesena u mnoge vode jadranskog slijeva, ondje se jako namnožila i postala invazivna kao izraziti predator. Budući da zavičajne, endemske vrste riba nisu naučene i prilagođene na prisutnost predatora, štuka negativno utječe na njihove populacije, smanjuje im brojnost i ugrožava ih – kaže dr. sc. Mihinjač. Osim na bioraznolikost, neke strane vrste negativno utječu i na usluge koje nam pružaju ekosustavi. Na primjer, ako se u nekoj vodi jako namnože crni somić ili babuška koji se smatraju “ribljim korovom”, ribiči počnu izbjegavati takva mjesta pa ona gube vrijednost.
– Sunčanica, bezribica i rotan strane su vrste slatkovodnih riba prisutne u Hrvatskoj, koje se na razini Europske unije smatraju invazivnima jer predacijom i kompeticijom negativno utječu na bioraznolikost, odnosno na zavičajne vrste koje žive u slatkovodnim ekosustavima. Zbog vrlo negativnog utjecaja te vrste uvrštene su na popis vrsta koje izazivaju zabrinutost u EU, pa je potrebno provoditi mjere njihova uklanjanja i sprječavanja daljnjeg širenja – ističe. U Hrvatskoj je dosad zabilježena samo jedna jedinka rotana u rijeci Savi kod Slavonskog Broda, gdje je ulovljena na udicu u kanalu koji povezuje šaranski ribnjak s rijekom Savom. Sunčanica naseljava gotovo sva vodena tijela dunavskog i jadranskog slijeva i agresivnim je ponašanjem istisnula mnoge zavičajne vrste, smanjivši im brojnost, dok bezribica nastanjuje vode dunavskog i jadranskog slijeva. Česta je i u vodama oko ribogojilišta. Stručnjacima je danas najveći izazov u borbi protiv invazivnih stranih vrsta slatkovodnih riba sprečavanje njihova uvođenje i širenje u vode u kojima ih još nema.
– Uzgojem stranih vrsta riba u akvakulturi, njihovom trgovinom u akvarističke i druge svrhe, kao i većim kretanjem ljudi povećava se vjerojatnost da strane vrste, prvenstveno bijegom ili namjernim puštanjem, dođu u područje u kojem prirodno ne obitavaju. Jednom kad se strane vrste riba nađu u novom staništu vrlo ih je teško iz njega ukloniti, pogotovo• ako se one počnu razmnožavati.
Štuka je unesena u vode jadranskog slijeva te se jako namnožila i postala invazivna U Dunavu su ribiči naletjeli na američku veslokljunku, u Dravi na pirapitingu, a u Lonjskom polju na nilsku tilapiju. Neke su vrste predatorske