Europski sud na strani država oko smanjivanja ljudskih prava
Prof. dr. sc. Jasna Omejec o primjeni Europske konvencije u doba pandemije COVID-19
krize”, napominje prof. Omejec. Iako to nije bilo nužno, sve države koje su notificirale derogaciju Konvencije, formalno su proglasile (kvalificirano) izvanredno stanje u zemlji. Ali, proglasile su ga i Finska, Italija, Litva, Mađarska, Portugal, Slovačka, Srbija i Španjolska iako (zasada) nisu notificirale derogaciju, ističe Omejec. Ostale države, pa i Hrvatska, (zasada) nisu učinile ništa od toga. U izjavi od 20. ožujka 2020. Daniel Holtgen, glasnogovornik Vijeća Europe, istaknuo je da je “većina mjera poduzetih radi sprečavanja širenja koronavirusa već obuhvaćena Konvencijom i stoga trenutačno ne potičemo, a ponajmanje obvezujemo države članice na takvu notifikaciju”. Holtgen zaključuje kako je “očito da je iznimka moguća bez derogacije na temelju članka 15.” To znači da Vijeće Europe smatra da su za opravdavanje poduzetih mjera dostatne iznimke propisane u odredbama Konvencije, odabirima države s obzirom na prioritete i resurse, a ako se naknadno ispostavi da se moglo bolje djelovati, to nije temelj za utvrđenje povrede Konvencije. Kad je jasno koje mjere treba poduzeti, propust države da to učini predstavlja povredu. Teškoće mogu nastati kad su sukobljena medicinska i znanstvena mišljenja o načinu postupanja.
Iako bi mogla postojati odgovornost države zbog nepoduzimanja nekih prisilnih mjera zbog, primjerice, ignoriranja zahtjeva za socijalnim distanciranjem, postoje granice do kojih će to biti izvedivo ovisno o ponašanju pojedinaca.
Ekstenzivno miješanje države
Sprečavanje širenja zaraznih bolesti može biti razlog za lišavanje slobode, odnosno zaštita zdravlja legitimni je cilj i za ograničenje prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, na slobodu iskazivanja vjeroispovijesti ili uvjerenja, na slobodu izražavanja i slobodu okupljanja i udruživanja, te izbora boravišta ili napuštanja bilo koje države, uključujući vlastitu.
U slučaju Enhorn “HIV je bio i jest opasan za javno zdravlje i sigurnost”, ali obvezna izolacija nije predstavljala krajnje pribježište kako bi se spriječilo širenje HIV-a, budući da nisu bile razmotrene manje stroge mjere za koje nije utvrđeno da bi bile nedostatne za zaštitu javnog interesa.
I trajanje izolacije – od gotovo godine i pol kroz sedam godina – nije uspostavilo pravednu ravnotežu između potrebe da se spriječi širenje virusa i podnositeljeva prava na slobodu.
Za ograničenja drugih prava, standard koji se traži je da su ona nužna u demokratskom društvu, a time i razmjerna legitimnom cilju. U predmetu Kuimov protiv Rusije ESLJP je istaknuo da karantena mora biti prekinuta “čim to okolnosti dopuste“. McBride ističe kako bi u slučaju COVID-19 ESLJP mogao prihvatiti ekstenzivno miješanje države u prava pojedinaca kao što je to učinio kad je Grčka usvojila mjere koje su bile odgovor na “postojanje iznimno teške krize bez presedana” (iako financijske prirode; Koufaki i Adedy protiv Grčke). Radilo se o snižavanju plaća i zarada u cilju zaštite nacionalne ekonomije. U odnosu na COVID-19, ESLJP bi mogao državama priznati “prilično velikodušno, ako ne i neograničeno, područje slobodne prosudbe”. Tim prije, jer je riječ o općim mjerama, a ne onima usmjerenim na pojedince.
Ograničenje pristupa pojedinca određenom području grada, koje je trajalo 14 dana, Sud nije smatrao nerazmjernim jer je bilo nametnuto kao odgovor na „izvanrednu situaciju“zbog javnog trgovanja i uporabe teških droga nakon što manje stroge mjere nisu bile djelotvorne u Nizozemskoj. Pandemija može izazvati paniku pa vlast može iskazati želju za suzbijanjem širenja lažnih informacija, ali i kritika na račun njezina odgovora na krizu. Tako Armenija u derogaciji predviđa da izvještaji o infekcijama, testiranju i izolaciji, moraju upućivati isključivo na službene podatke i ne smiju im proturječiti, što na prvu nije u skladu s javnom nadzornom ulogom medija koju ESLJP smatra ključnom u demokraciji. Novinari i nevladine organizacije odgovorni su za pružanje pouzdanih i točnih informacija, pa stoga može postojati i njihova odgovornost ako prethodno nije ništa poduzeto u svrhu provjere vjerodostojnosti.