Vrh sjevernog tornja zagrebačke katedrale odvojen je plastičnim eksplozivom postavljenim u devet rupa, a zatim je dizalicom podignut i spušten na tlo Kaptola
Nakon zvuka tek nešto jačeg od pucnjave Gričkog topa, toranj je preuzela dizalica od 120 metara i pažljivo ga počela spuštati u sigurnost dvorišta katedrale, što je trajalo dvadesetak minuta
Evo, sad će! – kad su se jučer prvi put, nešto poslije deset sati ujutro, alpinisti smjestili u košaru i krenuli put vrha sjevernog tornja katedrale, komentirali su znatiželjni Zagrepčani koji su se okupili na Dolcu, čekajući, kako su govorili, “povijesni trenutak”. Odvajanje druge špice prvostolnice i do jučer najviše građevine u Hrvatskoj odlučili su vidjeti svi, unatoč preporukama Nacionalnog stožera civilne zaštite da baš i ne izlaze ako ne treba. “Ali treba”, pravdali su se stanovnici metropole, koji su, inače impresivno zdanje sad ranjeno u potresu, promatrali sa sjetom u očima na dan smrti velikog Hermana Bollea, čije je upravo zdanje na Kaptolu bilo jedno od najvećih životnih projekata.
Desetak ‘sad će’
Ovaj “sad će” čulo se otprilike još desetak puta svakog sata tijekom dana, a unatoč malim problemima sa zapadnim vjetrom ujutro i pogrešnom dužinom sajle na koju se trebao zakačiti toranj pa se to radilo ispočetka, tim zadužen za spuštanje vrha katedrale bio je odlučan da će se to napraviti baš 17. travnja jer već se danas očekuje nešto lošije vrijeme. Skidanje tornja trebalo je biti između 10 i 14 sati, a nakon dugog čekanja, u dvije minute do šest popodne čuo se konačno taj “bum”! Zvuk tek nešto jači od pucnjave Gričkog topa, kao što su stručnjaci i najavili, te crni dim popratili su odvajanje tornja od same prvostolnice, a teret je onda preuzela dizalica i pažljivo ga je počela spuštati u sigurnost dvorišta najsvetijeg zagrebačkog hrama. Sam dolazak tornja do tla trajao je otprilike 20 minuta jer spuštati se morao posebnom pažnjom. Baš kao što je posebno pažljiva bila i čitava “operacija sjevernji toranj”, za koju se pripremalo tjednima.
– Prvo smo ispitivali učinke eksploziva na materijalu kakvim je građena katedrala kako bismo dobili optimalne količine samog eksploziva i umanjili eventualnu štetu na ostatku katedrale prilikom rušenja tornja, a pripremili smo 48 grama plastičnog eksploziva koji smo postavili u deset prethodno izbušenih rupa – pojasnio je pukovnik Miroslav Car, načelnik stožera Inženjerijske pukovnije Hrvatske vojske, jedan od četvorice vojnika koji sam eksploziv postavljali. Kazao je Car kako su izvršili i bušenje kamena radi slabljenja sidrenih klinova u tornju, nakon čega su spustili električnu sajlu kroz njega da bi se pomoću nje aktivirala ekplozija. Što se samih rupa, odnosno šupljina za ekploziv tiče, to je objasnio glavni projektant obnove katedrale Damir Foretić.
– Tih devet rupa, plus deseta za sajlu, služe tome da se toranj što jednostavnije odvoji. Postavljeni ekploziv nije dinamit, kao što se govorilo, nego vrsta plastičnog eksploziva kojeg treba vrlo mala količina – rekao je Foretić, koji je istaknuo još priprema. Sam vrh katedrale, podsjetimo, omotan je prethodno jutom, koja je služila tome da se ne odvoji ni jedan njegov komadić prije nego što se sigurno prizemlji na tlo.
A radilo se to posebnom, 120 metara visokom dizalicom, koja je na samom svom vrhu imala i poseban senzor za vjetar kako bi se osiguralo da on ne puše više od deset metara u sekundi, dok su se svi čitav dan nadali da neće premašiti peticu u sekundi, što je stručnjacima najviše odgovaralo. Kad se sam toranj spojio na dizalicu, što su odradili alpinisti, detonacija je mogla početi. Da će sve biti u redu, uvjeravali su nas stručnjaci čitav dan, koji su poduzeli i posebne mjere zabrane kretanja 120 metara oko katedrale. Zašto? Jer radijus je to na koji bi pasti mogla dizalica ako je sam toranj, težak oko 30 tona, ipak prevrne.
A sad u obnovu
– I dobro je i nije. Drago mi je da je sve prošlo u redu, ali sad je katedrala ostala bez oba tornja. Tužno mi je to gledati, nadam se da će je što prije obnoviti – komentirali su Zagrepčani koji su spuštanje vrha prvostolnice pratili s platoa Gradec. Donijeli su onamo male stolce, pa čak i dekice, jer zaključili su, najbolji je tu pogled.
– Znam da je mnogima možda nerazumljivo, ali mi smo svi Zagrepčani, već peto koljeno. Katedrala nam je jako važna i nismo mogli propustiti ovaj trenutak – rekla nam je Marija Petek, koju smo zatekli nasred platoa sa suprugom Dinkom i dvoje djece. Marta i Jakov bezbrižno su vozili bicikl po Gradecu dok su roditelji čekali baš “taj trenutak”. A kao da ga je čekao čitav grad jer okupili su se znatiželjnici po čitavom Gornjem gradu, hvatajući najbolje pozicije, bilo ih je i na Trgu bana Jelačića, a neki su zaključili da je najbolji pogled kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
- Očekivali smo da će eksplozija biti jača i strepili od toga da se toranj u spuštanju slučajno ne raspadne. Sreća je da je sve prošlo kako je prošlo, a sad u obnovu – kazao je Mirko Margetić, koji se za spuštanje tornja smjestio na livadu kod NSK.
48 grama plastičnog eksploziva postavljeno je u 10 izbušenih rupa. Vrh katedrale prethodno je omotan jutom