Isti zakon vrijedi za srpske i hrvatske žrtve
Ustavni sud nije prihvatio prijedloge Udruge udovica iz Domovinskog rata Grada Zagreba
Ustavni sud nije prihvatio prijedloge Udruge udovica iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije i Irene Dubrete te Centra za žene žrtve rata za ocjenu ustavnosti Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Pri tomu je Ustavni sud prvi put bio vrlo eksplicitan govoreći o agresiji i ratnoj odšteti. Obrazlažući kako RH ostvarivanje prava iz tog zakona osigurava po načelima društvene solidarnosti i pravednosti “neovisno o njezinoj odgovornosti i neovisno o tome što je oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu počinila agresorska strana, koja nije uzela udjela (čak ni djelomičnog) u reparaciji posljedica tog nasilja u obliku ostvarivanja prava (analognih onima) iz ZoPŽSN-a, čak i posve neovisno o općem izostanku naknade ratne štete. Ustavni sud u tom smislu posebno naglašava notornu činjenicu da su, osim dijela pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj, u velikosrpskoj agresiji sudjelovali i JNA te Srbija i Crna Gora, kao i to da se Domovinski rat (kao obrambeni rat) vodio isključivo na teritoriju Republike Hrvatske.”.
Opći propisi za pripadnike
Hrvatska je 2015. žrtvama seksualnog nasilja osigurala određena prava neovisno o nacionalnoj pripadnosti i neovisno o tomu tko je počinitelj, što znači i zbog seksualnog nasilja koje su počinili hrvatski branitelji od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Uvjet je i da se nasilje dogodilo “na području RH ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan područja RH”. S time da prava iz tog zakona ne mogu tražiti i oni koji su bili pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojba ili ako su pravomoćno osuđeni zbog sudjelovanja u neprijateljskim (para)vojnim postrojbama ili za ugrožavanje ustavnog poretka i sigurnosti RH. Ustavni sud je obrazložio kako u takvim posve obrazlaže da agresor, uz pobunjene Srbe i JNA, Srbija i C. Gora, nije uzeo udjela u reparaciji posljedica nasilja u Domovinskom ratu (na slici M. Šeparović) osobitim okolnostima nije neprihvatljivo tako uvjetovati status žrtve. Te žrtve mogu sudski tražiti naknadu štete koju su pretrpjele seksualnim nasiljem po općim propisima koji vrijede za sve ostale, pa stoga to nije za tu skupinu žrtava prekomjerni teret. U prijedlozima je prigovarano što zakon nije težište stavio na to da je nasilje bilo u službi velikosrpskih ciljeva, pa da stoga ne vrijedi ni za branitelje koji su izvan logora i zatvora bili žrtve seksualnog nasilja, dok se odnosi na osobe s područja tzv. Srpske Krajine. Ustavni sud je takvo rezoniranje ocijenio neosnovanim. Obrazlaže i da to što RH po Ustavu štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu, po prirodi stvari ne podrazumijeva automatsku “jednakost” njihovih i prava domicilnih hrvatskih državljana.
Definicija nasilja nije loša
Od stranaca, jedino državljani članica EU imaju pravo na status žrtve po ZoPŽSN-u, uz ispunjenje svih uvjeta (prebivalište ili boravište u RH u vrijeme počinjenja nasilja). To otvara moralne dvojbe, ali ipak ne doseže razinu ustavnopravne neprihvatljivosti. Jer, zakonodavac ima široku diskreciju pri određivanju granica društvene solidarnosti prema strancima. Branitelji imaju veća prava od žrtava seksualnog nasilja, ali to nisu ni istovrsne ni slične skupine. Neosnovan je i prigovor da je definicija seksualnog nasilja nomotehnički loša i manjkava pa su neki oblici seksualnog nasilja izostavljeni, s time da osporavanje zašto je zakonodavac nešto uredio ovako, a ne onako, pred Ustavnim sudom nije relevantno.