Čovjek je odnosom prema drugima, prirodi i Bogu postao roditelj i proizvođač svih virusa

Da su nam evanđelje i ljubav bili životni pokretač, ne bismo se s bolom osvrtali na 20. stoljeće i sve što nam je donijelo i odnijelo. Sve rane daju se zacijeliti ako nam je prioritet budućnost

S episkopom Srpske pravoslavne crkve i mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim

USrbiji je veliku buru i javnu raspravu ovog tjedna izazvao Sinod Srpske pravoslavne crkve uputivši tamošnjim vlastima “prijedlog i molbu” da na pravoslavni Uskrs, 19. travnja, iznimno dopuste kretanje ljudi i dolazak vjernika na liturgije. U povodu tog zahtjeva, kojem nije udovoljeno, srpski su mediji o načinu na koji će slaviti Uskrs pitali i episkope SPC-a izvan Srbije. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije u svojoj izjavi za Blic bio je jasan: “Kako mjere Vlade RH predviđaju da ne može biti okupljanja više od pet ljudi na jednom mjestu, na Uskrs ćemo, kao i prethodnih dana, služiti svetu liturgiju u skladu s predviđenim mjerama.” A to znači bez prisustva vjernika, koji će tijekom dana, prema strogom i unaprijed dogovorenom redu, po dvoje-troje moći dolaziti na pričest. Budući da je i Saborna crkva na Cvjetnom trgu teško oštećena u nedavnom potresu, mitropolit Porfirije će uskrsnu liturgiju, uz izravni televizijski prijenos na HRT-u u 10 sati, služiti u kapelici u sklopu crkvene gimnazije na Svetom Duhu, gdje mu je i rezidencija. Odatle je odgovorio i na naša pitanja u ovom velikom razgovoru vođenom pred Uskrs kakav, mislili smo, nema presedana. Mitropolit Porfirije Perić poučava nas da sve ovo skupa nije kraj svijeta, nego velika prilika i izazov.

Kako proživljavate preduskrsno i uskrsno vrijeme uz prazne crkve?

Siguran sam da nema svećenika, pa ni vjernika, kome u ovim danima osjećaji nisu pomiješani. S jedne strane svjesni smo da kršćanstvo nije tek jedna od mnogih religija, nego je kozmička i vaseljenska istina koja počiva na nerazorivom susretu Boga i čovjeka u osobi Bogočovjeka Gospodina Isusa Krista. Ta istina je, rekoh, nerazoriva, nepromjenjiva, stalna i trajna. Iz te perspektive lakše se suočavamo s činjenicom da smo prije koji dan Cveti, kako mi nazivamo Cvjetnicu, raskošan praznik sav u susretu i prožimanju Boga s ljudima, s djecom, cvijećem, životinjama, svim živim bićima, čitavom prirodom, da smo na takav praznik služili bez vjernika, čak i bez zbora. Ali, s druge strane, mi znamo da su se s nama molili ne samo naši vjernici, nego da sve stvoreno slavi Gospoda i učestvuje u onome što je Sveti Maksim Ispovjednik nazvao “kozmičkom liturgijom”. Cjelokupna tvorevina Božja teži susretu sa svojim Tvorcem i zagrljaju Oca koji, po sv. Irineju Lionskom, grli svojim rukama tvorevinu koja je stvorena za besmrtnost. Ove godine, kao i prošlih, uz redovna liturgijska bogosluženja, pazili smo na vrijeme u nadi da ga iskupljujemo Liturgijom, istovremeno svjesni kompletne fluidnosti postmodernog svijeta. Mislim da nam izmiče stvarnost, događaji smjenjuju druge događaje, treba nam mnogo Salomonove mudrosti u ovom realitetu. Teško doživljavam prazne crkve, kako pravoslavne, tako i katoličke. Molim se Bogu da nadvladamo pandemiju i da ponovo budemo eklezija, znači sabor, skup i radost.

Ne treba duboko roniti po dubokom bunaru prošlosti, kako bi to rekao Thomas Mann u svom djelu “Josip i njegova braća”. Sjetimo se samo da su u vrijeme vlasti Sovjeta ne samo hramovi bili zatvoreni i da nije služena liturgija nego su svećenici robijali u Sibiru, bili mučeni, strijeljani. Slično je stradala Srpska crkva u pojedinim periodima i oblastima u vrijeme ropstva pod Turcima, zatim za vrijeme tzv. NDH. Ili dublje u povijesti, zbog kuge je u vrijeme cara Justinijana bila zatvorena crkva Kristova groba, što se ponovilo i u 14. vijeku. Crkva je raspeta tijekom povijesti, to je njen modus vivendi i modus cognoscendi. Sv. Maksim Ispovjednik kaže: „Sve vidljivo vezano je za križ.“Ona je, kako kaže Blaise Pascal, u agoniji od kraja svijeta i vijeka. Sam Krist je rekao: “A kada dođe Sin Čovječji, tko zna hoće li naći vjeru na zemlji?” A opet u evanđelju stoji i da “što je čovjeku nemoguće, Bogu je sve moguće”, tako da nam ostaje pouzdanje i živa vjera u živoga Boga.

Isus je na kraju ostao sam, učenici su mu se, osim jednog, razbježali, a njegovim je vjernicima ove godine naređeno da ostanu kod kuće.

Ne bih usporedio uzvišenu muku Gospodnju sa situacijom koja nas je zadesila. Radije bih iskoristio priliku koju ste mi ljubazno dali da izrazim ponos što se naše društvo ili naša društva, sve one države u kojima ja živim, radim, Bogu se molim i koja plameno volim, što smo se mi Srbi, Hrvati,

Slovenci, braća naša muslimani u BiH i druga naša braća i sestre s ovog područja veoma svjesno, odgovorno, čovjekoljubivo, što znači i bogoljubivo suočili s ovom pandemijom, koju ja i ne samo ja, doživljavam kao pravi rat s nevidljivim, podmuklim i opasnim neprijateljem. I zato što smo imali takav pristup, zato što razumno izvršavamo preporuke i naređenja medicinske struke i političkih vlasti, svi zajedno i svako posebno vrlo, vrlo dobro prolazimo. Žrtve su, u odnosu na druge zemlje, koje uglavnom imaju bolje razvijenu medicinsku infrastrukturu, bitno, bitno manje. Meni, i svima nama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je teško, zato što se upokojio vrlo nam dragi vladika valjevski Milutin, skromni, ljubazni monah, asket, ali i vrli i dostojanstveni organizator života Crkve. Umro je i jedan vjeroučitelj iz Valjeva, mlad, snažan čovjek. S druge strane s velikom tugom primam vijesti o tragediji koju doživljavaju Talijani, Francuzi, Španjolci... Preminuo je i umirovljeni ljubljanski nadbiskup Uran. Naše države su, usprkos materijalnim ograničenjima i teškom nasljeđu, ipak vrlo odgovorno i spremno zaštitile svoje stanovništvo. To me čini sretnim i ponosnim. Iako je “ludost za ovaj svijet” koji u zlu leži, kršćanstvo nije samo jurodivost, nego otkrivena Premudrost Božja. Nije se uzalud Crkva distancirala od, inače, pjesnika i pametnog čovjeka Apolinarija Laodikijskog, koji nam je servirao antropološki minimalizam i negaciju uma i razuma kod čovjeka u njegovoj povijesnoj djelatnosti. Savjetujemo zaista mjere opreza prema koronavirusu.

Poznato je da se različita najsloženija općedruštvena i osobna egzistencijalna pitanja u zaoštrenom vidu javljaju u doba velikih kriza, kakva je sadašnja. U našem pokoljenju prvi se put susrećemo s tako naglašeno izraženim fenomenom, a tome je osobito pridonio karakter krize – suočavanje s nepoznatim, nečim što sije smrt, a uz to nevidljivim neprijateljem. Strah čovjekov, kao hajdegerovska ontička kategorija, strah od smrti, bolesti, neimaštine, strah od ponavljanja već preživljenih kriza, strah za djecu i mlade naraštaje i mnoga druga pitanja i traume koje se u narodu sasvim prirodno i zakonito manifestiraju, kod onih duhovno možda preosjetljivih potiču apokaliptična predviđanja kraja svijeta i slično. Pojedinci pak, sve što se događa doživljavaju kao da su u uzburkano more bačeni bez pojasa za spašavanje. Prije bih rekao da je riječ o opomeni nego o kazni. Opomene su opet izraz izričite brige, ljubavi i staranja Božjeg o čovjeku. Međutim, Bog je poslije potopa dao onu prelijepu dugu kao nadu, simbol i zavjet. Ne možemo olako govoriti o kraju povijesti koji je, kao što vidite, olako označio i Francis Fukuyama. Ako je ovo kraj povijesti ili “zadnjeg đavo nosi”, posljednji stadij povijesnog razvoja, onda nismo duhovna civilizacija.

S druge strane, planet kao da je odahnuo u trenutku kada su ljudi zaustavili ili barem usporili eksploatatorske i za prirodu pogubne djelatnosti. Koliko je u pravoslavnom svijetu prisutna “ekološka teologija” važna papi Franji?

To što ste spomenuli da je pandemija pomogla prirodi da odahne od ljudske eksploatacije, zapravo terora, dragocjen je putokaz ljudskom rodu za budućnost. To govori da vi jasno uočavate da u ovim nevoljama trebamo prepoznati Božje dopuštenje i providnost koja nas upućuje na promjenu ponašanja, mišljenja i djelovanja. Koronavirus i svaki drugi virus je u najmanju ruku i pedagogija Božja. Opomena da smo izopačili svoje dostojanstvo. Kako? Malo bi nam bilo stranica da pobrojimo